Prvo što je nekidan u Zagrebu primijetio gradonačelnik Berlina bilo je to da gomile ljudi usred radnog vremena čavrljaju na terasama u centru grada, pijuckaju i sunčaju se. Da je bio bilo gdje drugo u Hrvatskoj, naišao bi na potpuno identičnu sliku. I to je političara iz Njemačke toliko začudilo da mu je nediplomatsko pitanje izletjelo sasvim spontano: Zar ovdje nitko ne radi? 

   I mnogi su se Zagrepčani na to odmah uvrijedili. Jedne je zapeklo što će gost o nama pričati kao o neradnicima pa su iznijeli teoriju kako nije istina da se uz kavu samo ljenčari. Poručili su mu da se mogao malo bolje informirati o našoj kulturi pa bi znao da se ovdje pola posla obavlja upravo u kafićima. 

   A drugi su odmah stali dokazivati da ljudi kod nas ne sjede po kavama jer markiraju s posla, nego zato što je u Hrvatskoj tako velika nezaposlenost. Nema radnih mjesta, samo u glavnom gradu nezaposlenih je 47 tisuća, u cijeloj državi 360 tisuća, i zato su kafići tako napadno puni.  Navodno. 

   Međutim jasno je da ni u jednom od ta dva grma ne leži taj zec. 

   Čak ni za jednu kavu dnevno sigurno nemaju oni koji su bez posla i bez prihoda. Oni nemaju ni za kruh i zato ni približno ne mogu činiti većinu tih koje je gradonačelnik Berlina vidio kako planduju na špici. Ima nešto i njih, kao i penzionera i studenata, ako ih tko pozove, ali malo. 

  A što se tiče tog argumenta da se kod nas poslovni razgovori najčešće odvijaju blizu šanka, to je samo šuplji izgovor. Može se, naravno, fingirati da se u lokalu »radi«, ali samo fingirati. Ljude iz ozbiljnih privatnih tvrtki nećeš nikad vidjeti da se u kafićima pogađaju oko ugovora ili oko izvoznog plana. 

   Onih koji ne znaju kud će od posla, na kavama nema, jer ne stignu. Da se smucaju po vani umjesto da sjede u uredima, poslodavac bi se vrlo brzo s njima rastao. 

   Možemo se mi, dakle, ljutiti koliko god hoćemo na Nijemca jer ništa ne razumije pa olako donosi zaključke. Ali ono što svi zapravo dobro znamo jest da mi, u toj »našoj kulturi”, imamo ugrubo dvije kategorije zaposlenih. 

   Jednu čine ljudi koji rade u realnom sektoru, a drugu oni čije plaće, na ovaj ili onaj način, daje država ili lokalne zajednice. Kad bi se išlo brojiti tko spada u tu kategotriju kavopija koji vječno sjede pod svim tim suncobranima u radno vrijeme i kradu bogu dane, mogla bih se okladiti da bi ispalo kako bar 70 posto njih radi u državnoj ili gradskog administraciji, u javnim tvrtkama, u raznim službama, komorama, zavodima, agencijama i javnim servisima. To je naprosto jedino logično. Oni to mogu, drugi ne. 

  Jer magična riječ za vječni višak vremena, skromne radne obaveze i mnogo plaćene dokolice u Hrvatskoj glasi: budžet. 

   U vrijeme koje bi trebala provoditi na poslu i raditi, samo ta povlaštena kasta na sigurnim plaćama i privilegijama, koje za nju moraju zaraditi porezni obveznici, može do mile volje sjediti u kafićima, frizirati se, ići na tržnicu, obavljati sve moguće privatne poslove, razvoziti djecu ovamo i onamo ili naprosto nekontrolirano nestajati u posve nepoznatim pravcima. A ne daj bože da ti od njih nešto treba jer ćeš prije završiti u ludnici nego će ti oni nešto završiti. 

   Ni u jednoj normalnoj zemlji to ne bi išlo ovako kao kod nas, ali ovdje ide, bio na vlasti HDZ ili SDP. I jasno da gradonačelnik Berlina ne kopča u čemu je stvar.