Mnogi su građani jučer komentirali da bi ovih 12 parlamentaraca iz Hrvatske sada trebali biti pošteni i zahvaliti se na foteljama jer ih je izabralo samo 20 posto birača na izborima na koje preostalih 80 posto nositelja prava glasa uopće nije izašlo. 

   Jer, poentira ta pučka moralka, tih dvanaestero nemaju nikakvoga legitimiteta. Ma kakvi su to slavljenici o čijoj pobjedi nisu rekle ništa čak četiri petine birača? 

   A da se onda, recimo, i ne govori o uvjerljivosti političkih anonimaca Olega Valjala, Marina Baldinija i žene ministra Jakovine s liste SDP-a, te Ivane Maletić i Zdravke Bušić s liste HDZ-a, koji svi ulaze u Europski parlament sa smiješnim postocima od malo ispod do malo iznad jedan posto preferencijskih glasova. 

   Međutim na to su trebali prije misliti svi ti nebrojeni kritičari i generali poslije bitke koji se ljute što je izrazita manjina izabrala ekipu za račun kompletne države. 

   Mogli su sami sudjelovati na izborima ti ogorčeni koji se sada zgražaju što će nas u Strasbourgu predstavljati primitivni stavovi Ruže Tomašić iako oni u Hrvatskoj nemaju ni blizu podršku većine. 

   Trebali su ubaciti u kutiju svoj glas svi ti kojima sada para uši što se Tomašićkin rezultat proglašava trijumfom, a zaokružilo ju je 65.000 HDZ-ovih najdesnijih birača od 3,8 milijuna birača ukupno. Kao i oni kojima je smiješno što je apsolutni rekord ovih izbora 112.000 glasova koje je dobio Tonino Picula. 

  Jer takva je to bila igra, takva su pravila. A ako ne želiš sudjelovati, baš šteta, moraš prihvatiti što ti odrede oni koji sudjeluju. 

   I utoliko zapravo uopće nije točno da je taj mizerni postotak od 20 posto građana izabrao ovih 12 zastupnika. O, da, njih su i te kako izabrali i svi oni koji su u nedjelju imali prečega posla. Kao i oni koje iritira što će i zastupnici iz Hrvatske zarađivati basnoslovnih osam tisuća eura plus troškovi pa su odlučili ostati doma. Zatim oni kojima SDP nije dovoljno lijevo. Oni kojima je HDZ previše desno. Eurofobi. Razočarani u demokraciju kao takvu. Oni kojima ne valjaju kandidati na svih 28 kandidacijskih lista. I oni koji su 20 godina grintali što još nismo u Europi, ali su za EU izgubili svaki interes sada kad stvarno ulazimo. 

   Možda bi mnogi sada voljeli da su izašli, ali kasno je za to. Izbori su bili formalno korektni i rezultate nije u redu osporavati. Oni, uostalom, mnogo govore upravo o stanju našeg biračkog tijela. Izborna komisija na kraju je pročitala brojke koje vjerno odražavaju baš to što je Hrvatska bila u stanju iznjedriti u travnju 2013., niti tri mjeseca prije punopravnog članstva u EU. 

  Glupo, ili pametno, zrelo ili nezrelo, ovisi uvijek kako tko gleda. I, da, kampanja je vjerojatno mogla biti jača. Trebalo je izbore možda spojiti s lokalnima i uštedjeti 80 milijuna kuna. Tako je, zvuči vrlo logično da je ova ogromna apstinencija velika opomena vladi Zorana Milanovića, ali i to da HDZ objektivno nema razloga za veliko slavlje jer su pobijedili uglavnom u provinciji i sa samo jedan posto razlike. 

   Čut će se sigurno još sto ovakvih naknadnih teorija i u svakoj od njih vjerojatno će biti nešto istine. 

   Ali mi smo, kao kolektivitet, već rekli svoje. I točno ovo što smo dobili, pripada nam svih sto posto.