Beskorisna je i besmislena ta polemika između Freda Matića i Zdravka Mamića o Mamićevim navodnim ratnim zaslugama za koje nitko nije čuo iako se Mamić hvališe da je on bio dragovoljac Domovinskog rata.

   Da se njome ništa neće i ne može riješti znam zbog tih slika koje su mi sada vratili pred oči Mamić i Matić, slika iz te moje zgrade u kojoj smo stanovali devedesetih, sive, vrlo dugačke, malo zabačene zagrebačke petokatnice s atomskim skloništem. Jer u tu našu mirnu zgradu podalje od centra, oko koje su se djeca verala po trešnjama i orasima, rat je odjednom ušao vojničkim korakom, kao da smo na prvoj crti bojišta.

   Bilo je to jedne večeri kada su na scenu odrešito stupili neki od naših inače skromnih susjeda i objavili svima ostalima da oni, kao dragovoljci i narodna zaštita, sada zastupaju vlast i zakon i štite zgradu i okolicu.

   Za taj ozbiljan posao obuli su visoke kožne čizme i stavili pištolje u opasače. Noću su hodali po parkiralištu i kontrolirali čiji auto dolazi, odakle i kada, danju su se puno došaptavali. Objavljen je novi kućni red, što se smije, što ne.

   Za vrijeme uzbuna, recimo, bilo je zabranjeno ostajati u stanu. Pokazivali su svoje nove iskaznice s brojevima i pečatima. To su službene, vojne, rekli su, da se zna koga se sluša. Posebno su motrili na ponašanje stanara za koje se sumnjalo da su srpske nacionalnosti, a s kojima su ti isti naši dragovoljci ranije uvijek slavili rođendane i nove godine.

   Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti oni među tim našim dragovoljcima koji su kasnije otišli na ratište. Ali papire su imali svi.

   I tako je samo u Hrvatskoj postalo apsolutno moguće ono što ne bi bilo u drugim zemljama i u drugim ratovima. A to je da Mamića ne možeš nazvati lašcem, premda je jasno da je Matić u pravu oko toga je li Mamić bio sudionik rata ili nije.

   Baš bi bilo interesantno gledati kako čupa kosu neki pošteni sudac pred kojega bi eventualno mogao doći ovaj spor između njih dvojice da presiječe i presudi tko je govorio istinu.

   Jer na što bi se pozvao? Na zdravu pamet i na moral? Ili na ono što je zapisano na nekoj iskaznici i ovjereno službenim pečatom?

   Koliko, uostalom, ima prave istine u registru branitelja od pola milijuna ljudi u kojem je, kako kaže ministar, popisano i 60.000 tajnica, čistačica i kuhara koji su branitelji i dragovoljci postali jednim potezom pera!

   A ne smiješ im reći da to nisu. Kad piše da jesu.

   Što se tiče javnoga interesa i pravde, imalo bi smisla istjerivati ovu stvar između Mamića i Matića načistac samo kad bi se moglo utvrditi ili da je Mamić izmislio da je bio specijalac, ili da ga ministar ocrnjuje kao lažnjaka iz čiste zlobe.

   Ali naša situacija je naprosto takva da i Mamić govori istinu, isto kao i Matić, iako njih dvojica tvrde posve suprotne stvari. Matić je u pravu kad kaže da je Mamić tipični glumac iz »minihenske bojne« jer nikad nije mrdnuo iz Zagreba. Ali u pravu je i Mamić kad se busa da je branitelj gurajući svima pod nos svoju dragovoljačku iskaznicu. Naime, on tu iskaznicu stvarno ima.

   Istina, dali su mu je isti takvi kakav je i on sam. Ali onaj sudac ipak ne bi imao kud jer – za sud – Mamić stvarno jest dragovoljac Domovinskog rata.

   I to je ta naša tragikomedija.