Slušam na TV-u jednu zubaricu kako se ljuti na svoju struku. Imamo, kaže ona, najveći broj stomatologa u Europi, a istodobno bilježimo rekordno loše zdravlje zuba.

Naša djeca već u vrtićkoj dobi prosječno imaju po dva karijesa, sa 12 godina već tri i pol, a u punoljetnost ulaze u prosjeku sa šest pokvarenih zuba. Sutra postajemo članica EU, a naša razina u ovome je – Južna Amerika. 

Ovo sa zubima dosad nismo čuli, ali zar nije to isto kao i sve drugo što se kod nas financira obaveznim davanjima i iz proračuna, dakle isto kao i naše škole, i naše pravosuđe, i administracija, a do jučer i državna brodogradilišta… 

U Hrvatskoj se općenito strašno puno zajedničkog novca daje za razne servise, a rezultati tih golemih ulaganja u pravili su loši ili katastrofalni. Javni izdaci sumanuto su visoki s obzirom na ono što se građanima za taj novac vraća. 

Novog vlasnika splitskog škvera zapanjilo je koliko praznog hoda ga je tamo dočekalo, ali mi smo takva brodogradilišta beznadno subvencionirali nekoliko desetljeća. 

Ove godine moramo istresti basnoslovnih 11 milijardi kuna samo za kamate na strane kredite, Linić je opet bio po novu posudbu. Ali sustav i dalje troši li ga troši, ništa ne funkcionira kako treba, a o ozbiljnijim reformama se samo priča. 

Čak četvrtina zaposlenih kod nas radi u javnom sektoru, otprilike 400.000 ljudi. Ali svejedno naši učenici postižu ispodprosječne rezultate na međunarodnim testiranjima iz matematike i pismenosti.

Za svaku dozvolu i dalje treba obići po dvadeset šaltera. Na snimanje ultrazvukom čeka se nekoliko mjeseci. A ako se sudite, možete računati da će vam do prve presude trebati barem godina i pol. 

A pritom, zaposlenih u svim tim djelatnostima i službama skoro u pravilu imamo neusporedivo više nego u europskim zemljama najboljega standarda. 

Kao jedna od najsiromašnijih država EU, Hrvatska je čak peta po broju policajaca u odnosu na broj stanovnika. Po godišnjoj potrošnji za javno školstvo treći smo u EU, izdašnije od nas samo su Švedska i Malta. U osnovnim školama imamo oko 14 učenika po nastavniku, tu smo isti kao Finska, zemlja najboljeg obrazovanja u Europi. U srednjim školama na jednog profesora dolazi čak manje od 10 učenika, po tome smo drugi najbolji u EU. 

No imamo li zato kvalitetnije škole i radnu snagu bolje prilagođenu zahtjevima tržišta? Naravno da ne. Jer mi samo nemilice trošimo, ali nam je efikasnost tragična. 

Kad je o sudstvu riječ, Hrvatsku bije glas da je europski rekorder po broju sudaca per capita, čak su sada vrlo pristojno i plaćeni. Na 100.000 stanovnika Hrvatska zapošljava 41 suca, Irska – tri. Ali naše je pravosuđe treće najsporije u Europi. 

Nedovršenih sudskih predmeta je oko 800.000, a parnice u prvostupanjskom postupku traju skoro duplo dulje od europskog prosjeka. U Češkoj se do prve presude dolazi prosječno za 154 dana, u Litvi za rekordnih 55 dana, no hrvatskim sucima treba punih 498 dana. 

Slični su odnosi i u administraciji. U aparatu EU jedan službenik opslužuje 10.000 stanovnika, a jedan u Hrvatskoj samo 80 građana. Iz Vlade se stalno trubi o stranim ulaganjima. Ali dobro kaže ona zubarica, mi smo zemlja koja plaća vojsku zubara da ima – pokvarene zube. I na što da onda dođu? Oni ne moraju trpiti ovo što trpimo mi. I to za jako skupe pare.