Zapravo je ispalo odlično što je premijer optužen i napadnut da je Domovinski rat sveo na građanski rat i što je taj šlampavi senzacionalistički konstrukt s Nove TV, našiljen na temelju dosta široke Milanovićeve izjave, odmah preuzela većina drugih televizija i novina kao autentičnu i vrlo važnu novinarsku temu. 

   Postoji, naime, velika potreba da se u širokoj hrvatskoj javnosti pokrene ozbiljna diskusija o tome kako mediji informiraju građane, pogotovo oni mediji koji posluju s javnim novcem ili s javnim koncesijama. A ovaj slučaj s Milanovićem možda bi mogao poslužiti kao dovoljno jak povod da se s takvom analizom započne na svim zainteresiranim mjestima u društvu, a napose unutar samih redakcija i unutar novinarske organizacije. 

   Razloga za to ima jako mnogo, a ova najnovija medijska »obrada« Milanovića na temu rata i ratnih trauma samo je vrlo upečatljiva slika općeg stanja u domaćoj industriji informiranja koja vrlo olako producira gomile plitkih, površnih i neuravnoteženih sadržaja baziranih na primitivizmu, profesionalnoj lijenosti, tankoj etici, predrasudama i neznanju. 

  A sve to što se ovog vikenda zakuhalo oko jednog usputnog istupa predsjednika Vlade pokazuje koliko je to ludilo uzelo maha. 

   Jer počelo je od priloga u kojem je smisao Milanovićevih riječi izrezan, reduciran i falsificiran. Ne znamo samo je li stvar bila u namjeri ili u nestručnosti. U opticaju se stoga pojavila izjava kakvu on uopće nije dao. Njena se autentičnost odmah mogla provjeriti budući da je snimka svima bila dostupna, ali za to očito nije bilo interesa. To je dobro leglo dežurnim čuvarima ispravnog domoljublja iz opozicije koji su zatražili Milanovićevu ostavku vrlo ozbiljno izvikujući riječ: veleizdaja. 

   Onda se povišena temperatura razlila diljem velikog broja medijskih izdanja. Nova TV već se bila i ogradila od onog svog neprofesionalnog priloga kad su drugi nastavili pozivati niz efemernih sugovornika da dižu dreku o tome je li Milanović živčan, zna li s medijima te ima li dovoljno povijesnih znanja o ratovanju na skandinavskom poluotoku. 

   Može netko voljeti ovog premijera ili ne, može mu on ići na živce, može se s njim politički slagati i ne slagati, ali ovo je doista prevršilo svaku mjeru. 

   A kad se ovako pakira premijeru, odakle bi to obični građani trebali crpiti povjerenje da su mediji pošteni i odgovorni? Eto zato o tome treba raspravljati. 

  Govorim sve ovo potpuno svjesna činjenice da će dio struke ovakav poziv doživjeti kao drsko popovanje, kao zadiranje u svetost uredničke i(li) vlasničke autonomije, kao odsustvo solidarnosti s kolegama, pa čak možda i kao glas cenzure. 

   No, zar svi javno ne raspravljaju o kvaliteti Dukatovog mlijeka, iako to Dukatu možda nije jako ugodno? Zar se ne svrstavaju po kvaliteti hoteli, zdravstvene ordinacije, dječja hrana, mobilni operateri i poslodavci? Zar svi ne traže punu slobodu da prosuđuju o kakvoći svega što se proizvodi oko nas, od toga je li neko cjepivo štetno za dojenčad, do toga vrijedi li išta nastava na Ekonomskom fakultetu. To znači da ni ljudi koji rade u novinarstvu sebe ne smiju smatrati svetim kravama. 

   I o ovom se poslu smije i mora govoriti kritički, jer naša je odgovornost ozbiljna i velika. Zato je dobro da su nagazili Milanovića – možda će se napokon otvoriti kanal.