Prateći otvaranje bespoštednog rata s bankama i kako Slavko Linić, u to ime, zapuhan skače na konja i isukuje oštru sablju, čovjek se mora zapitati kakva je to šiza obuzela inače dosta razboritog ministra financija.

   Svatko može lako pretpostaviti kako mi je mrsko ovdje braniti banke koje su svima upravo prirodno antipatične jer tako dušmanski oduzimaju kuće financijski posrnulim dužnicima, jer sjedaju sirotinji na hipoteke, jer debelim kamatama gule kožu s leđa stanovništvu pa i zato što, i usred ove razorne krize, i dalje filaju svoje uštogljene menadžere pozlaćenim bonusima.

   Pa tko je taj na kugli zemaljskoj koji voli banke! Jest da se bez njih se ne može. One su kao nekakvo nužno zlo. Ali fan klubove sigurno nemaju nigdje.

   No tu ipak želim nešto reći njima u prilog budući da se ministar financija, kad su trgovci kapitalom u pitanju, počeo ponašati kao da je sišao s uma.

   Evo ga svaki dan kako razjareno optužuje bankarske uprave da se prljavo bore za svoje pokvarene financijske interese, da lešinare na račun građana i tome slično te im najavljuje crne dane, za što se on osobno želi što prije pobrinuti.

   Može se razumjeti da ovakva bijesna podbadanja i prijetnje kod dijela financijski iscrpljenih hrvatskih građana izazivaju velike simpatije i aplauze budući da su banke, u ovoj eri prebiranja po kontejnerima, postale simbol bezobzirnog i bešćutnog bogatstva koje gazi sve pred sobom.

   Ali jedan bi se ministar ipak bi morao moći ponašati odgovorno, a to uključuje i sposobnost da kontrolira svoje napadne strasti ne samo zbog pristojnosti, nego i zato da tu uzalud bačenu energiju može usmjeriti na smišljanje novih mjera koje će bankama čvršće nametnuti obavezu društveno odgovornog poslovanja.

   Ova kritika na račun Linićeve javne hajke na banke ne implicira, naime, da razne dovitljive bankarske ideje o pumpanju zarada nije potrebno zauzdati. Potrebno je. Ne zalažemo se za to da se bankare pusti da perušaju klijente kako ih je volja. Ni govora. I nismo protiv toga da vlast ograniči cijene financijskih usluga kako bi zaštitila građane od halapljivog bankarskog zelenaštva. To apsolutno ne.

   Za politiku restriktivne regulacije bankarskog poslovanja odlučile su se mnoge zemlje, pogotovo sada, pod pritiskom recesije, pa to treba činiti i hrvatska država.

   Nije, dakle, ovdje riječ o protivljenju ideji da se, puno čvršće nego do sada, zakonski reguliraju prava i obaveze banaka, odnosno da se razuzdani bankarski apetiti svedu na mjeru koju društvo momentalno može podnijeti.

   Liniću i Vladi nitko ne može zabraniti da to naprave, pa imaju za to i previše ruku u Saboru. Znači, mogu slobodno skresati kamate na stambene, a možda i neke druge kredite, limitirati bankarske minuse, čak uvesti bankama drugačije poreze i obavezati ih na ovakvo ili onakvo ponašanje. Za to će u javnosti sigurno dobiti veliko odobravanja.

   Neka, dakle, promijene zakone i potpišu ih, nema potrebe kucati na otvorena vrata. No, čemu prijetnje, psovanje, divljanje i uvrede? Bankarstvo je industrija koja legitimno živi od posuđivanja kapitala i na taj način stječe svoje profite. A prema bankama kojima se ne može prigovoriti protuzakonito poslovanje, ministri bi se trebali odnositi s uvažavanjem.