Zaposlenici Diokija jučer su se opet okupili pred svojom propalom tvrtkom, a uskoro će na veliki prosvjed pred zgradom Vlade u Zagrebu.

Turski Caliskan definitivno odlazi, njihova uprava podnijela je ostavke, a Linić im se grozi tužbama jer im je morao vratiti i predujam od pet milijuna eura.

Sada je na vidiku već i novi gazda Ivan Čermak i njegova tvrtka Crodux Plin, koji pokazuju stanoviti interes za dio bankrotiranog Ježićevog carstva, pa to kod zaposlenih opet budi grčevitu nadu da bi dio radnih mjesta mogao biti sačuvan.

Koliko je to na vrbi svirala, a koliko je realno da se sa Čermakom postigne neki dogovor, veliko je pitanje jer pregovaračka pozicija Dioki grupe je nikakva i bit će sve gora. A to je situacija u kakvoj svaki zainteresirani ulagač a priori očekuje ili jako velike ustupke, ili jako spuštenu cijenu, a najčešće i jedno i drugo. Zato bi se lako moglo dogoditi da za Dioki jedina preostala opcija ostane stečaj čega se radnici s pravom boje više nego svega drugoga. To bi, naime, kako sada izgleda, značilo definitivno gašenje tvrtke.

No kako će se ova agonija stvarno okončati i kada, teško je predviđati jer svaki iole perspektivni izlaz iz ove depresivne blokade podrazumijeva jasan dogovor i svođenje računa između Roberta Ježića, koji je još uvijek vlasnik tvrtke, banaka, svih ostalih vjerovnika i svakako nekog novog strateškog partnera bez kakvoga opstanak Diokija sigurno nema ama baš nikakvih šansi.

Iako se čini da je posve jasno i da bi svi već morali razumjeti u kojem se krugu, dakle, moraju tražiti rješenja, očito je da to još nije sjelo upravo ljudima čija su radna mjesta u nesretnom Diokiju.

Gledamo ih jučer u vijestima kako se ljute, prozivaju i traže da im se konačno dovedu ozbiljni investitori. I možemo, naravno, razumjeti kako im je teško budući da plaće ne stižu mjesecima, da vrijeme samo curi, a rasplet se još uvijek ne nazire.

Pitanje je, međutim, što ti radnici misle postići na Markovom trgu kad njihov vlasnik nije država? Zašto se spremaju pred Vladu? I zašto su uvjereni da trebaju tražiti svoja prava pod Vladinim prozorima kad je njihov poslodavac privatna osoba?

Nekidan čitam o »sindromu funkcionalne gluposti« u tvrtkama razvijenih zemalja i, dok gledam kako ti ljudi iz Diokija svoju nesreću izlažu pred kamerama, asocijacija me vraća baš do toga.

Sindrom funkcionalne gluposti zaposlenika nastaje u korporacijama koje od svih, uključujući i menadžment, traže da budu totalno poslušni i podložni, da izvršavaju sve naloge bez pogovora i da nikad ne dovedu u pitanje nijednu upravljačku odluku makar bili sigurni da ona vodi tvrtku ravno u propast.

Pa zar baš to nije bilo pravilo i u Diokiju, kao i posvuda po Hrvatskoj. Školovane osobe na odgovornim položajima šutjele su na sve što je radio Ježić i divile se njegovim prijateljstvima s premijerom, šefom policije i direktorima banaka.

Je li itko iz Ježićevih uprava ili iz sindikata nešto rekao kad je gazda odlučio preuzeti Novi list? Je li se itko od direktora usprotivio kad se Sanaderu kupovao BMW? Je li se Ježiću prigovorilo u bilo kojoj drugoj poslovno spornoj situaciji? Očito da ne. Ovo su posljedice. Istina, kazna je teška, snose je i oni koji nisu nimalo krivi. Ali je, na žalost, neizbježna.