Don Ivan Grubišić, bio je pozvan na ovogodišnji molitveni doručak u Washingtonu, pa mu se tamo momentalno javila izvrsna misao da bi nešto na tu temu trebalo početi održavati i kod nas. 

   Istina, don Grubišić bi koncepciju Nacionalnog molitvenog doručka, poprilično izmijenio. Jer, u SAD-u je to godišnji događaj, domaćin mu je Konges, a glavna zvijezda uvijek aktualni američki predsjednik. Tradicija molitvenog doručka je takva da se u svečanu balsku dvoranu hotela Hilton pozove nekoliko tisuća uzvanika iz SAD-a i inozemstva kako bi se, u opuštenoj atmosferi, potaknulo stvaranje poznanstava i kontakata među pripadnicima društvenih elita iz cijeloga svijeta. 

   U SAD-u, dakle, molitveni doručak odavno ima malo veze s molitvom iako je njegov utemeljitelj, prije 60 godina, bio svećenik metodist i veliki humanitarac koji se zvao Abraham Vereide. 

   Ideja našega svećenika i saborskog zastupnika don Grubišića dosta je drugačija od svega toga jer on bi »molitveni doručak« održavao mnogo češće, prije svake saborske sjednice, bez predsjednika Josipovića i bez vanjskih uzvanika, samo u Saboru i samo za članove Sabora. Sigurno zato što misli da je tamo stvar jako akutna. 

   To iznimno podržava i Davor Stier iz HDZ-a, koji je ove godine s Grubišićem podijelio čast gostovanja na američkom molitvenom doručku, pa najavljuju da će se s inicijativom uskoro obratiti predsjedniku Sabora Leki. 

  Ostaje da se vidi kako će se dvojica naših vrlih zastupnika usuglasiti oko prijedloga jer Grubišić misli da bi sabornicima bio potreban »molitveni susret u obliku meditacije«, a Stier tu stvar vidi kao druženje zastupnika uz doručak nakon kojega bi se, »oni koji to žele, mogli zajednički pomoliti«. Uzora svakako ima jer se originalni američki model »doručka« na razne načine kopira unutar raznih nacionalnih parlamenata. Čuda nikad dosta, kao i ideja bez glave i repa. 

   No, možda na koncu stvarno uopće ne bi bilo loše da u Hrvatskom saboru proradi neka od fakultativnih varijanti produhovljenja narodnih zastupnika kroz kolektivnu meditaciju, vježbe iz etike, druženja na temu moralne čvrstoće i prijetećih okliznuća. Kroz uzdizanje uz pomoć zena i bhakti joge. Čitanje duhovne literature ili prakticiranje nekog tipa panteističko filozofske molitvene rezonance među pripadnicima raznih konfesija, humanističkih škola i svjetonazora. 

   Zapravo, bilo bi dobro bilo što redovito i sustavno. 

   Možda čak i obavezno, s doručkom ili bez njega. 

  Za političare, zastupnike naših stranaka, mahom velike vjernike, čija su razna vrlo ugledna imena, u ovih 20 i kusur godina, u kojima se mislilo da će nam napokon krenuti, pobjedonosno ostvarila daleko veći indeks korupcije per capita u politici nego u običnoj populaciji i koja su posisale svetu majčicu Domovinu tako da u njoj ni kap mlijeka više nije ostala. 

   Moralo bi to, kvragu, nekako koristiti barem dijelu tih šupljih ljudi, ali okorjelih karijerista, aparatčika, mutikaša raznih boja i zastava, preokretača kaputa, potkupljivaca, egomanijaka, nesposobnjakovića i običnih polupismenih hulja. 

   Pomolite se, braćo. Jest, zvuči naivno. Čak smiješno. Možda je ipak pametnije, po uzoru na Ameriku, razvijati pravosuđe – da svaka maca dođe na vratanca – a ostaviti se zasad molitvenih doručaka.