Zagrebačka policija, koju ovoga puta doista treba pohvaliti za brzinu, upravo ispituje Vojislava Blaževića, vlasnika paraglajding kluba, jer sumnjaju da je on u glavnom gradu postavio dvije eksplozivne naprave, čije su detonacije cijelu državu digle na noge zbog straha od terorizma. 

   Na drugom kraju države, splitska policija saslušava 41-godišnjeg Damira Mamića iz Trogira, bradatog tipa koji je sam sebe snimio za You Tube pod pseudonimom Komandir Šamil te preuzeo odgovornost za eksplozije u Zagrebu, koje pukom srećom nisu raznijele nikoga tko se našao u blizini. 

   Razotkrivanje identiteta ove dvojice muškaraca dovelo je novinare do njihovih prijatelja, poznanika, susjeda i rodbine. I reakcije su potpuno iste, i u Zagrebu, i tamo u Trogiru. 

   Nitko tko poznaje 54-godišnjeg Vojislava B. ni u snu ne bi mogao posumnjati da je taj »simpatični gospodin« noću postavljao svežnjeve vojnog TNT-a na javnim mjestima. Dvije gospođe, njegove prve susjede, šokirane su što se dobroćudni Vojo, koji svima uvijek domahuje sa svog Harley Davidsona, sumnjiči za tako gnusan zločin u kojem su mogli smrtno stradati nevini građani. A njegovi prijatelji samo čekaju da se javi kako je policija pogriješila i uhapsila krivoga. 

  Nikome tko poznaje Damira M. ne ide u glavu da se nekonfliktni otac jednog djeteta, iz kadrovske službe trogirskog škvera, u svom paralelnom životu identificirao s karizmom ubijenog čečenskog islamističkog vođe Šamila Basajeva. U čudu je i Damirov direktor koji ga poznaje godinama i zato mu je teško prihvatiti da je taj mirni službenik jednog dana obukao maskirnu košulju i stao pred kućnu kameru kako bi nezadovoljnike diljem Hrvatske pozvao na miniranje javnih ustanova, policije, vojske i prometnica. 

   Međutim, tako je tipično upravo to što okolina kao pozitivne, staložene i dobronamjerne ljude doživljava ovu dvojcu aktera koji se međusobno ne poznaju, niti su se ikada vidjeli, a ipak su se ovako nadrealistički povezali u napetoj priči oko zagrebačkih eksplozija. Čak i kad se dogode najgori zločini, okolina je najčešće osupnuta jer počinitelji imaju reputaciju srdačnih susjeda koji uljudno pozdravljaju znance i neznance iz kvarta, pridržavaju vrata bakicama i daju lijepe milodare u crkvi. 

   No, sve opasni, opsesivni i pomaknuti karakteri obično imaju po dva lica, jedno javno i jedno tajno. Počinitelj zločina često nije nikakav prototip kriminalca, nego netko naizgled posve običan i naizgled neusporediv s devijantnim likovima iz crnih kronika. Ta navodna »običnost« jedna je stvar koja povezuje Vojislava B. i Damira M., a druge su, reklo bi se, mesijanstvo i dezorijentacija. 

  Obojica, izgleda, žele spasiti Hrvatsku od neke opasnosti koju, međutim, nisu kadri definirati. Pa tako Damir M. poziva na otpor protiv EU, NATO-a i Zapada uopće, parazitizma »bankara, zlatara i šiptarske mafije« i »dijabolične vladajuće klase«. A Vojislav B. zasad ne odgovara na pitanja, ali postavljanjem eksploziva sigurno je i on htio poslati nekakvu poruku, vjerojatno jednako nerazumljivu i sumanutu kao što je i ova prethodna. 

   Istraga će pokazati o kakvim se tu rastrojenim motivima radi. No, izgleda da ove društvene napetosti pogoduju aktiviranju rizičnih osobnosti – tih ni ludih, ali ni normalnih – koji u boljim vremenima miruju, a sada luduju.