Po svemu sudeći, Vlada konačno vidi da je, što se privredne aktivnosti tiče, vrag odnio šalu pa smišlja niz mjera da se motiviraju poduzetnici i investitori. I tako se danima najavljuje sva sila zakona kojima će se doskočiti raznim administrativnim blokadama i barijerama. A uz to Vlada osniva i neke agencije i radne skupine koje bi trebale pogurati ekonomiju u okolnostima srozanog kreditnog rejtinga i novog ozbiljnog pada investicija. 

    Čitam sve to i pratim kao najobičniji građanin – ni poduzetnik, ni mikroekonomist, a ni stručnjak za organizaciju državne uprave – ali s velikim interesom. No ne mogu se oteti dojmu da je cijela ta stvar nakrivo nasađena i da od nje opet neće biti nikakve koristi kao ni od pustih akcijskih planova za spas gospodarstva koje je svako malo lansirala Jadranka Kosor. 

   Naprosto, filozofija paketa tih novih mjera i zakona opasno asocira na onu vrstu anegdota u kojima se problem zaglavljene brave rješava tako da se iznad vrata probije novi otvor kroz koji će se u stan ubuduće ulaziti – s ljestvi. 

   Znači pristup nije taj da se poprave ili promijene sve te stotine i stotine zahrđalih brava unutar ovog trulog, lijenog, samoživog i disfunkcionalnog administrativnog sustava Hrvatske, nego se, umjesto toga, pokušavaju naći načini kako bi se u kuću moglo prodirati kroz prozore, ispod vrata ili kroz ventilacijske otvore, kroz ključanicu ili kroz dimnjak. 

  Čini mi se da je tipičan primjer za tu pomaknutu logiku pile naopako Zakon o strateškim ulaganjima, prvi biser iz novog Vladinog paketa. Kako je dosad objašnjeno novinarima, njime će se, dakle, prvo definirati što je to strateški projekt, a onda će ti ulagači dobiti totalno povlašteni tretman. 

   Konkretno, za njih će vrijediti ubrzane procedure vađenja dozvola i svih drugih papira i preskakanja svih imovinskopravnih prepreka, a možda će moći računati i na državnu intervenciju u lokalne prostorne planove. A realizaciju tih investicija pomagat će još i posebne Vladine radne skupine, jedna za javne investicije, jedna za »poslovnu klimu i privatne investicije«, a jedna za korištenje EU fondova. 

  Divno. Jedino nije jasno zašto se sumanuto iživljavanje administracije naprosto ne dokinu za sve i svakoga. Zašto se to vrzino kolo procedura naprosto ne pojednostavi za sve. Zašto bi mali poduzetnik na građevinsku dozvolu morao čekati dvije godine? I zašto se činovnici naprosto ne organiziraju tako da rade brzo i u rokovima, i to uvijek i za svakoga, kao dio redovitog i uobičajenog stanja. Kad se u Hrvatskoj uvede takav red, neće trebati radne skupine da »pomažu« investitorima. 

   No, Vlada očito još uvijek nije svjesna da bi te razne »specijalne pogodnosti«, kojima žele počastiti samo strateške ulagače, konačno morale postati normalna stvar, dostupna svakom građaninu i svakom poslovnom subjektu.  

   Jedna Hrvatica koja dugo živi u Njemačkoj na televiziji se čudom čudi jer su joj trebali dani i dani da ovdje nešto vrlo obično obavi svojim starim roditeljima. A sve dok Vlada nema ambiciju da preuredi cijeli taj sadistički sustav, u kojem službenici sjede u svojim uredima, a građani uzimaju dopust da mogu jurcati okolo i donositi im dokumente, u domete te parcijalne reforme ne može se baš nimalo vjerovati.