Kradu li se doista u Hrvatskoj glasovi, namještaju li se rezultati? Je li točno da je neka politička mafija falsificirala rezultate izbora za predsjednika Republike 2005. i 2010. i parlamentarne izbore 2007.?

Znači li to da su Mesić, a poslije njega i Josipović, na prijevaru prigrabili vlast na Pantovčaku? Jesu li Sanader i HDZ 2007. trebali odletjeti u opoziciju i isprazniti Banske dvore za nekoga drugoga? I za koga točno?

   Kad bi se odjednom saznalo da je nešto od toga istina, u ovoj bi državi odmah trebalo raspustiti vlast i opoziciju, političke stranke, Sabor, Vladu, Vrhovni sud i tijela koja nadgledaju izbore, a Bruxelles bi nam trebao poslati prinudnu upravu.

   Za članicu EU bio bi to skandal nad skandalima.

   Međutim, predsjednički kandidat Milan Kujundžić ovih dana obilazi birače po cijeloj zemlji i trubi upravo o tome. Tvrdi još i to da su i Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović u tim prljavštinama ili sudjelovali, ili su barem za njih znali, pa bi zato morali biti diskvalificirani iz ove predsjedničke utrke.

   Svi mediji to citiraju, kao što je i red da se citira što govore predsjednički kandidati. Ta jezovita stvar koju pronosi Kujundžić hvata određeni broj birača na lijepak, druge zbunjuje i plaši.

   A Državno izborno povjerenstvo i njegov predsjednik Branko Hrvatin šute kao zaliveni.

   Vrlo je neobično da oni smatraju kako se njih uopće ne tiče što jedan od službenih predsjedničkih kandidata rezolutno negira valjanost nekoliko izbornih ciklusa u Hrvatskoj, kompromitirajući kompletan sustav i poštivanje ustavnih načela o političkim pravima građana.

Pa zar i taj moćni skup arbitara, koji izbore mogu čak i poništiti, doista misli, isto kao i neobuzdani Kujundžić, da su u kampanji sva sredstva dopuštena?

   Jer, ako ne, morali su odmah reagirati kako bi smirili javnost, a tog političara koji se za šefa države natječe plasirajući izmišljotine javno upozoriti da se pribere i nastavi sa svojom kampanjom bez ovakvog podmetanja, fabuliranja i fantaziranja.

   Kao i svatko drugi, i Kujundžić, naravno, ima pravo na kojekakve, pa i najbizarnije stavove i uvjerenja. Ali ono što nijednom kandidatu nije dopušteno jest iznošenje optužbi za teški kriminal pod koje se podmeće lažna faktografija.

   Milanu Kujundžiću može se, na primjer, ne sviđati rock&roll, što žene nose hlače, ili što pojedine manjinske skupine imaju određena prava, ali apsolutno ne smije obmanjivati javnost u pogledu činjenica. No kod njega konstrukcije očito prelaze u naviku, budući da sada tvrdi i to da se Josipovićeva kampanja financira iz nekih kamata (!) koje je Vlada uplatila dvjema veledrogerijama.

   Ali nije Kujundžić jedini kome se, u izbornoj vrućici, priviđaju razne čudesne i nadnaravne pojave i događaji. Evo u tom gubitničkom košu i Sinčića, kandidata koji je na račun svoje mladosti i aktivizma i kod mene bio pobrao određene simpatije.

   Nakon izjave o »500.000 duhova«, odnosno o pola milijuna birača »koji zapravo ne postoje«, iza koje stoji to što je Vilibor pomiješao babe i žabe, on sada javlja svima da posjeduje neke senzacionalne dokumente kojima će dokazati kako suvlasnik Ine nije mađarski MOL nego petorica hrvatskih tajkuna koji se skrivaju iza skrbničkih računa.

   Dečkima bi bilo bolje da pokažu kako imaju mjeru jer će sluđivanjem javnosti svoju političku karijeru na kraju samo zapečatiti.