Državni organi čekali su 24 godine da izvade fajlove na stol i na glas postave pitanje što je to bilo s Gavrilovićem iako je ta stvar od početka smrdila na kilometre.

   Dvije i pol decenije trebale su proći da se u DORH-u uopće počnu istraživati sumnje u ratno profiterstvo oko petrinjske mesne industrije i novog vlasnika Đure Gavrilovića, uključujući pogodovanje, zloporabu političkog utjecaja, inscenirane stečajeve, bagatelnu prodaju i razna druga svakodnevna čuda kriminalom popločane hrvatske tranzicije.

   Prije 24 godine rodile su se u petrinjskom kraju bebe koje su danas ili već završile fakultete, ili već imaju po pet-šest godina radnog staža. Svima je barem netko u obitelji radio u Gavriloviću. Neki od njih već imaju djecu koja će nagodinu u školu. Njima, koji su proživjeli cijeli jedan život dok je sustav šutio kao zaliven, trebalo bio prvo objasniti zbog čega na aferu Gavrilović do dana današnjega nije stavljena točka.

   Mora da se kasta ratnih tajkuna kida od smijeha nad tim istražiteljskim luzerima koji su se sada sjetili otkopavati nešto što su odavna zameli debeli snjegovi na Banovini.

   Fino što je 2010. ušlo u Ustav da nema zastare za pretvorbeni kriminal i ratno profiterstvo. Ali svakome je valjda jasno, uključujući i predsjednika Josipovića koji to sebi upisuje u zasluge, da bar pola svih tih dokaza koji su potrebni da se ijedan od tih pljesnivih slučajeva danas ozbiljno otvori, više nije moguće pronaći jer su ili namjerno uništeni i falsificirani, ili ih je pojelo vrijeme.

   Zbog očuvanja mentalnog zdravlja, praktičan čovjek naginje tome da sve te privatizacijske gadosti iz devedesetih u paketu potisne i zaboravi. Ali ovoga se ipak dosta dobro sjećam. Valjda zato što je svima bila posebno bizarna cijela ta priča oko prodaje Gavrilovića.

   Negdje tamo u jesen 1991. godine, i novinari su među sobom u čudu komentirali oglas u dnevnim novinama kojim je na prodaju oglašeno jedno od najpoznatijih poduzeća u bivšoj Jugoslaviji. Vlada tada već samostalne Republike Hrvatske, na čelu s Franjom Gregurićem, prodaje socijalistički kombinat do koga se ne može fizički doći jer je Petrinja neposredno prije toga okupirana.

 

  Zašto sada? Zašto se ne pričeka? Tko će to uopće htjeti pod ovakvim okolnostima? Zar sada dok ljudi ginu stvarno nemamo pametnijega posla nego privatizirati državnu imovinu?

   Pitanja su bila logična, ali, dakako, krajnje naivna. Jer vrlo brzo su zabrujali kuloari o dogovoru na vrhu, o familijarnim vezama predsjednika Sabora Žarka Domljana s Đurom Gavrilovićem, o zaleđu tadašnjeg ministra financija Joze Martinovića, o cijeni koja je spuštena na razinu smiješnog trinkgelta, o tome da ni taj novac uopće nije uplaćen i o stečaju bez zakonskog uporišta.

   No, naravno da su tada svi ti signali morali pasti u vodu, budući da su, u skladu s nedvosmislenim opomenama s političkih govornica, pravosuđe i policija bili obavezni provoditi »državnu politiku«. Povijest privatizacije Gavrilovića ostala je, dakle, ispod tepiha sve ove 24 godine, zajedno sa svim akterima koji su omogućili da se ona ostvari.

   Nekako sumnjem da će Dinko Cvitan tu pripovijest napokon rasvijetliti, ne zato što ne želi, nego zato što neće biti u stanju. Svakako, ratni profiteri mu se smiju u brk, a po tome se da pogoditi tko pobjeđuje.