Odmah nakon vukovarske godišnjice, išli su novinari Večernjeg lista dobronamjerno pitati, pa su im rekli da je ove godine u Vukovaru sklopljeno 35 mješovitih brakova od ukupno 217. To je oko 15 posto. Brojke su bile slične i lani.

   Ako nekome eventualno nešto nije jasno, mješoviti brakovi su brakovi u kojima supružnici nisu iste nacionalnosti.

   Priča ima i sugovornike, službene osobe iz općinskih struktura te ureda Katoličke i Pravoslavne crkve, ali razgovarali su i s jednim od tih glavnih aktera o kojima je ovdje riječ.

   On je, dakle, Hrvat i hrvatski branitelj, koji se zaljubio u vukovarsku Srpkinju i njome se oženio.

   Ispričao je da su se naslušali svakojakih ružnih komentara »s obje strane«, a ni roditeljima se nije sviđala njihova veza, ali sve se sredilo kad su dobili bebu itd., itd.

   Prema tome, optimistično zaključuje list, stvari su u Vukovaru ipak bitno normalnije nego što se čini. Ljubav je ipak ljubav. Ne bira prema nacionalnoj pripadnosti. La vita e bella i sve je ok.

   No, na žalost, ipak nije.

   Nema se, naravno, što prigovoriti kolegama novinarima koji su nam prenijeli jednu lijepu poruku. Ali već sama činjenica da se o mješovitim brakovima u Vukovaru i danas piše kao o nekom svjetskom čudu pokazuje koliko je društvo ostalo nezaliječeno i pošemereno, a od završetka rata već je prošlo cijelih 20 godina.

   Zoran pokazatelj tog stanja je i to što svi drugi sugovornici u ovom članku imaju ime i prezime, samo »srpski zet« nema. Čovjek je očito tražio da ostane anoniman. Sigurno ne zato što mu je baš tako jako ugodno i normalno govoriti za novine o svojoj za većinu još uvijek »abnormalnoj« bračnoj situaciji.

   Da je do sada bilo volje na svim stranama, i u glavnim političkim strankama, i u etničkim stožerima Hrvata i Srba, i u crkvenim vodstvima, i među veteranima – moglo je odavna sve biti bitno drugačije i na boljem putu. Ali kvaka je u tome da su profesionalnim Hrvatima i Srbima podjele zapravo jako odgovarale, a odgovaraju im i danas. Od nacionalističkih fiksacija da je ovdje jako lijepo živjeti, na tome su mnogi izgradili svoj društveni i financijski status pa tako odgajaju i svoju djecu.

   Iznenadio me nekidan dubrovački biskup Mate Uzinić kada je izjavio kako su pravi problem Vukovara zasebne škole i vrtići jer »tako sjeme zla koje je posijano u Vukovaru prenosimo i na nove generacije«.

   Ni u što nisam tako čvrsto uvjerena kao u to da nema ništa štetnije, dugoročno pogubnije, a ni odvratnije nego što je nacionalna segregacija u vukovarskim školama. Ali ni ova sadašnja socijaldemokratska vlada, od koje se moglo očekivati da će tu svinjariju konačno prekinuti, nije ni prstom mrdnula da išta promijeni. A jednako tako, nikad dosad nismo čuli – stvarno svaka čast Uziniću – da se iz Katoličke crkve diže glas protiv čistih hrvatskih i srpskih razreda i odvajanja djece na Hrvate i Srbe već u predškolskoj dobi.

   Bila bi sreća da je ovo najava nekog zaokreta. Jer spajanje djece da zajedno rastu i sjede u klupama bio bi prvi korak k normalizaciji protiv koje su do sada sve što se moglo učinili ne samo ekstremisti i militantni stožeri nego i državne i lokalne vlasti.

   Iako tamo nemam baš nikoga, rekla sam jednom da ću do smrti glasati za onu stranku koja u Vukovaru ukine razrede razvrstane po nacionalnosti. Samo što nikako da saznam koja će to biti jer još nema ni naznake da neka to stvarno želi.