Tek danas idem na Interliber vidjeti što tamo ima ili nema i što su ovu godinu dana radili hrvatski izdavači. Ali od dosta ljudi koji su već bili čujem kako je generalni dojam da je cijeli događaj loš, provincijalan, jeftin i jadan.

   Ok, očekivano. Točno tako je bilo i lani, i preklani.

  Zatim dva vagona onih knjiga koje te u 10 ili 20 točaka podučavaju kako ostati vječno mlad, zaljubiti se u pravu osobu, zaraditi veliki novac, kako razviti pobjedničko samopouzdanje i baciti rukavicu u lice carstvu Billa Gatesa, kako izaći na kraj s tinejdžerom koji po cijeli dan treska vratima i kako izraziti svoju kreativnost praveći figurice od razne ambalaže i čašica za jogurt.

   Taj niz nastavljaju buljuci većinom upravo užasnih slikovnica u kutićima za najmlađe s jednako neprobavljivim ilustracijama i tekstovima prepunima birokratskih i starmalih izraza koji dijete niti razumije, niti treba razumjeti. Tu su onda još, da skratimo ovu neraspoloženu lanjsku arbitražu, cijeli regali posvećeni magijama, iscjeliteljstvu uz pomoć kamenja, gatanju iz dlana, masonskim ritualima, horoskopima, ascedentima, čakrama, tarotu i sličnim čudesima iz kategorije vječne potrage za zdravljem i srećom.

  Pa sigurno da predstavnik ovog i ovakvog kulturnog prosjeka – prosjeka koji su svojim dugotrajnim činjenjem i nečinjenjem direktno proizvele institucije ove države – neće dati ni deset kuna za nešto za što ga nisu pripremile ni škole, ni vlasti, ni mediji. A mnogi od onih drugih, koji znaju što je dobra knjiga, nemaju je više odakle platiti.

   Logično je da po tom obrascu rade izdavači koji od knjiga žive i zato je tako kako jest. Ali krivnja svakako nije njihova.