Kakav je to debeli balvan u premijerovoj glavi, kakva je to distorzija, kad se može praviti do te mjere slijep i gluh na nešto što svi vidimo i osjećamo!
Premijer bi se morao bar ponekad spustiti sa svoga oblaka budući da otamo, kako smo se jučer osvjedočili, uopće nije kadar razaznavati prave veličine, boje, zvukove i pokrete ovdje dolje kod nas. Čuli su to već valjda svi u vijestima. U Saboru je, naime, mrtav hladan izjavio da u Hrvatskoj nema gladnih ljudi, nego se samo loše jede. Znači, problem je u nekvalitetnim obrocima, previše masnoća i nezdravih ugljikohidrata, a ne u praznom želucu. Tako to Milanoviću izgleda odozgo.
Zato je zastupnika laburističke stranke podučio da ubuduće ne diže lažnu uzbunu i ne postavlja populistička pitanja o tome kako bi država mogla pomoći gladnoj djeci da bar u školi dobiju besplatnu užinu. Gladi naprosto nema i neka je zato ne izmišlja. Premda je u ove tri godine svatko mogao zapaziti da se kod Zorana Milanovića često zna pogubiti čak i minimalni smisao za takt, pa se stoga njegovim neumjesnim verbalnim akrobacijama više nitko specijalno i ne čudi, s ovim jučer je stvarno postigao svoj novi rekord u kategoriji upravo nadnaravne bezobraštine.
Ma kakav je to debeli balvan u premijerovoj glavi, kakva je to distorzija, kad se može praviti do te mjere slijep i gluh na nešto što svi vidimo i osjećamo! Pa naravno da gladnih ima, i jezivo gladnih, i ima ih napretek. Ma nego što su nego gladne sve te obitelji u kojima samo jedan član eventualno radi za neku crkavicu ili one gdje ne radi nijedno? Zar Milanović stvarno misli da u smočnicama kod onih tristo i kusur tisuća nezaposlenih ima odakle biti ičega za jelo osim malo soli, brašna, eventualno krumpira i luka? Želi li nam premijer reći da ta upravo stravična brojka od 60 tisuća djece koja u Hrvatskoj žive ispod ili negdje oko praga siromaštva znači da su ta djeca stvarno sita i zadovoljna i da imaju koliko im je potrebno za tjelesni i mentalni razvoj?
Pa toj djeci, druškane moj dragi, mater nema odakle dati ni za prazni slanac, a da ne govorimo o voću, o čokoladi, mlijeku i o komadu mesa, što bi se svakom djetetu moralo moći pružiti, a jasno da ta ista siromaštvom već traumatizirana mladost nema ni za školski izlet, za maturalnu zabavu, za sportsku aktivnost, za knjigu, loptu, cipele i za kino. Ti više ne idu ni studirati jer, kao i u svakom drugom kastinskom društvu, gladni si ne mogu priuštiti nijednu varijantu koja bi ih na duži rok iščupala iz bijede.
S penzijom od 1400 kuna i režijama, doslovno gladna bila bi i moja teta usred Zagreba da joj ne pomažu djeca, a takvih starijih ljudi u provinciji, koji nemaju nikakvih primanja ili im stiže neka pomoć od po par stotica mjesečno, ima da te srce boli. To su oni koji se ne griju, ne pale svjetla, nemaju toplu vodu i, kao što smo sto puta mogli vidjeti na televizijama tamo negdje oko Božića, jedu neke žalosne splačine da prežive.
Jedan ovako drzak premijer – koji svoje siromašne sugrađane tretira s visoka kao umišljene bolesnike – zaslužio bi da ga se za uši odvuče na plac gdje uglađene profesorice u mirovini posramljeno kupuju po dva pileća krila »samo za juhicu«. Zaslužio bi, bogami, da mu se gurne ona bijela rukica u kontejner, među sva ona smrdljiva govna, pa da jedan dan odatle vadi flaše da može djeci kupiti štrucu kruha. Pa da onda vidimo hoće li opet reći da izmišljaju i lažu oni koji su gladni.
