Političarima, Karamarku, a i svima ostalima, bilo bi najbolje kad bi nas barem jedno 50 narednih godina poštedjeli svojih banalnih opservacija na temu ljubavi prema Domovini budući da su do sada dobrano sudjelovali u profaniranju te ljubavi kroz cendravo foliranje i ogavnu hipokriziju.
Sada, pred predsjedničke izbore, nakupilo se ionako dosta ogrjeva za loženje u političkim visokim pećima, pa je nekako postrance kliznuo kroz medije onaj izljev patriotskih emocija koji je u nedjelju u Sisku odigrao Tomislav Karamarko. – Nema veće ljubavi nego što je ljubav prema domovini – u poetskom je ganuću zagukao predsjednik HDZ-a držeći ruku na prsima kao da ga igle domoljubne groznice stvarno žigaju u području srca. Mislim da je taj stotinama puta viđeni narativ kod puno ljudi automatski aktivirao Pavlovljev refleks. Za našu je kulturu svojstveno to da su pred oltarom Domovine uvijek i redovito padali na koljena svi mogući mufljuzi i krpelji koji su u isti mah toj svojoj obožavanoj zemlji sisali krv kao bespomoćnoj magarici privezanoj za drvo.
Upravo neokrunjeni kralj korupcije Ivo Sanader svečano je poručio, u lipnju 2004., svim nosiocima građanskog prava ovdje i u dijaspori, nošen bujicom domoljubnog zanosa, kako se s njime nitko ne može natjecati u ljubavi prema Hrvatskoj. Oni koji dobro pamte devedesete, sjećaju se sigurno kako se u milu i svetu Domovinu naročito napadno kleo svaki ratni profiter, svaki lopov koji je zavukao sebi pod kaput nešto od javnih resursa, svaki lažni ovo i ono i svi oni vrelim osjećajima prema domaji ispunjeni službenici centralnih i lokalnih vlasti koji su, u to sretno doba kada je sve bilo moguće, fino omastili brke na kazanu općenarodne imovine. Baš takvi uvijek insceniraju javne predstave u kojima opjevavaju svoje nježne sentimente prema domovini. Njima ispadaju iz usta sve te kičaste fraze o Hrvatskoj. Pa to je barem svima poznato: oni koji domovini najmanje služe na čast uvijek se najviše busaju u hrvatska prsa. Ovdje smo, sve u svemu, perfektno iskusili na vlastitoj grbači da Hrvatsku i njene ljepote i vrednote najviše ljubi i kuje u zvijezde klijentela koja od nje nešto želi maznuti ili kojoj je glavni cilj naprosto izbjeći plaćanje poreza.
Nema tu, dakle, baš nikakve romantike, uzdisanja, ni mjesečine, sve je to najobičnija gola računica. To je prvo što o svemu tome treba reći. Dalekovidan je bio onaj autor koji je još 1774. godine zapisao da je »patriotizam posljednje utočište hulja«. I zato bi političarima, Karamarku, a i svima ostalima, bilo najbolje kad bi nas barem jedno 50 narednih godina poštedjeli svojih banalnih opservacija na temu ljubavi prema Domovini budući da su do sada dobrano sudjelovali u profaniranju te ljubavi kroz cendravo foliranje i ogavnu hipokriziju. A osim toga, neka ta kompanija nikome i ničemu ne uzima mjeru ljubavi i neka svoje trgovačke aršine sačuva sebi za po kući. Jer ljudi su jako različiti i njihova je volja na koji će način, kako i zbog čega voljeti Hrvatsku.
Evo ja, na primjer, za razliku od Karamarka, više volim mali prst svoje djece i svoju obitelj nego domovinu. Više mi znače moji prijatelji, moje knjige, moja sloboda i moj posao bilo gdje na kugli zemaljskoj, nego domovina u kojoj toga ne bi bilo. Od svih mitologija, osobno se ne ložim upravo na mitologiju domovine, kao ni na zastave, državne pečate, naslove i uniforme. Ali zato plaćam porez i poštujem pravila. Dopuštam da Karamarko misli da to nije dovoljno. Ali to je svakako nešto što mora zadržati za sebe.
