Ova je zemlja tako upropaštena i tako pokradena da nikako drugačije i nismo mogli završiti nego na 1980-oj. Kad bismo se ovog trenutka svi otrijeznili i opametili, opet bi nam bilo prekasno. Možda se opet vidimo za naredne 34 godine, pa ćemo pričati.
Kad vidiš te američke izračune koji kažu da je hrvatski BDP lani bio za 300 milijuna dolara manji nego 1980. godine, a pad se nastavio, osjećaš se – budući da si suvremenik tog poniženja – kao da te je netko šakom opalio ravno posred lica. Prošlo je od tada pune 34 godine. Druge su zemlje grabile naprijed, a mi smo stajali u mjestu. Gospodarstva srednje i istočne Europe, ona s kojima se mi možemo najbolje uspoređivati, porasla su u tom razdoblju više nego dvostruko, a da se i ne govori o SAD-u koji danas stvara 2,5 puta više dobara nego 1980. Ili Turskoj koja je bolja za čak četiri puta. Ili Indiji koja je porasla za sedam puta. Ili Kini čiji je današnji rezultat čudesnih 16 puta veći nego tada. To je pitanje koje peče, ali ne možeš ga sam sebi ne postaviti. Zašto smo mi, naime, živjeli ove 34 godine? Koliko to svi zajedno vrijedimo kad ništa pod milim bogom nismo bili kadri stvoriti? Izgleda da je svo ovo zasljepljujuće šarenilo koje danas gledamo oko sebe, samo šuplji privid boljega života. Jer brojke kažu da je ukupni napredak Hrvatske za tri desetljeća ravan nuli, a to onda mora značiti da se gorko zavaravamo misleći da smo za to vrijeme nešto stvarno postigli. Za sve nas koji pamtimo ona stara vremena, upravo je nevjerojatno da se sve odvilo upravo ovako. Tih 80-ih o kojima ovdje govorimo rodila su se u Zagrebu moja djeca, i moji nećaci, i djeca mojih prijatelja iz kvarta i kolega sa studija. Kad je moja generacija diplomirala, svi su naši roditelji imali dvosobne stanove s minijaturnim balkonima na koje su stale dvije tegle cvijeća, najviše trosobne, iznimka je bila kolegica iz obrtničke porodice koja je živjela u kući s vrtom i trešnjom ispred prozora. Pločice u kupaonicama bile su kod svih iste samo u bijeloj, plavoj ili rozoj varijanti. Uglavnom nitko od nas nije mogao računati na to da će mu obitelj pomoći da starta u život. Skoro smo svi počeli kao podstanari, tko je mogao, išao je po pampersice u Austriju, ja nisam pa sam otkuhavala pelene u loncu. Ali svi smo se odmah zaposlili u svojim zanimanjima. Svi smo išli na more, tko god je htio učiti mogao je studirati pa da je bio i iz najudaljenije provincije. Svi smo imali ručak na stolu, starog fiću ili stojadina, i mogli smo djeci kupiti cipele i čokoladu poslije vrtića. Ne pada mi na pamet glorificirati ta vremena, ali nema se što puno glorificirati ni ovo sada premda se ta naša pretpotopna skromna prošlost sada spominje uglavnom s podsmijehom i posramljenim širenjem ruku. Danas, u ova navodno sretna hrvatska vremena, 60 tisuća predškolske djece živi ispod praga siromaštva, roditelji im ne mogu priuštiti komad mesa, vlastiti krevet, ni igračku. Po nezaposlenosti među mladima rekorderi smo u EU. Penzioneri uglavnom žive od zraka. Sve što pogledaš je u gubicima ili na pragu rentabilnosti, država je na aparatima, zdravstvo pred kolapsom. A sav taj pravi novac koga ovdje ipak za neke još ima deponiran je sada u rukama pet posto mahera koji su se snašli u turbulencijama rata, tranzicije, novih ideologija i prodavanja magle širokim narodnim masama. Ukratko, ova je zemlja tako upropaštena i tako pokradena da nikako drugačije i nismo mogli završiti nego na 1980-oj. Kad bismo se ovog trenutka svi otrijeznili i opametili, opet bi nam bilo prekasno. Možda se opet vidimo za naredne 34 godine, pa ćemo pričati.
