Svatko koga je ovih dana nevolja dovela na vrata zagrebačke Bolnice Sestara milosrdnica ili bolnica u Rijeci, Osijeku, Splitu, Vinkovcima i Sisku, nabasao je na skupine s pro-life transparentima koje ispred zdravstvenih ustanova bdiju, pjevaju i mole se da se u Hrvatskoj zaustave pobačaji i da ih politika stavi izvan zakona.

   Vlasti bi to trebale zabraniti, ali, naravno, nisu.

   U zemlji u kojoj predsjednička kandidatkinja jedne velike i navodno civilizirane konzervativne stranke Kolinda Grabar Kitarović staje za vrijeme seoske mise pred crkveni oltar da bi vjernicima poručila kako će »ova nepogoda pod nazivom SDP kad tad proći«, sigurno da je svima sve manje jasno što se gdje pristoji, a što ne.

   Demonstracije protiv pobačaja treba dopustiti svuda osim ispred bolnica gdje se ta vrsta zahvata obavlja na temelju zakonskog uporišta. Dakle da na ulicama. Da pred ministarstvima. Da pred sjedištima stranaka koje zagovaraju pravo na pobačaj. Ali apsolutno ne u krugu oko bolnica kamo žene i parovi dolaze zbog neželjenih trudnoća.

   Građanke i građani koji su se, iz ovih ili onih razloga, a sigurno nikad ne zato što ih to veseli, odlučili konzumirati zakonsko pravo na prekid trudnoće, moraju biti zaštićeni i zaklonjeni od svih radikalnih skupina koje će ih provocirati, prozivati i zastrašivati zato što su se odlučili za prekid trudnoće.

   Nema nikakvog smisla trošiti ovdje živce na diskusiju sa zadrtom zagrebačkom aktivistkinjom ovog katoličkog pokreta za zabranu abortusa koja je novinara Indexa nekidan zaskočila s maloumnim pitanjem zbog čega žena koja već ima jedno dijete, a ide na pobačaj, ne ubije ono svoje živo čedo umjesto nerođenoga.

   Ostavimo taj tip vjerskog ludila po strani, a s njime i kompletnu raspravu o tome je li gore pobaciti ili roditi dijete za koje se roditelji ne žele ili ne mogu brinuti, odnosno je li veće pravo fetusa da se razvije u ljudsko biće ili pravo žene da odluči hoće li iznijeti trudnoću.

   Ta se rasprava vodi u cijelom svijetu iako treba naglasiti da su u društvima zapadnog kulturnog kruga stvari snažno prevagnule na stranu prava na pobačaj, odnosno prava da žena slobodno odluči je li spremna roditi dijete koje je začela sa svojim partnerom ili nije.

   Gotovo u svim zemljama EU, tokom prve trećine trudnoće žena ima pravo zatražiti abortus, a tako je i u Hrvatskoj, iako kod nas zdravstveno osiguranje ne pokriva kontracepciju, a liječnici u javnim bolnicama imaju široko pravo izjaviti prigovor savjesti nakon čega više nisu dužni obavljati pobačaje.

   Posljednja utočišta zabrana u EU su samo Malta, gdje o pobačaju nema govora ni u kakvim okolnostima, te Irska, Poljska i Andora, u kojima će se abortus dopustiti samo ako trudnoća ugrožava život žene.

   Direktna posljedica restriktivnog zakonodavstva je to da svake godine više od 6000 trudnica iz Irske odlazi u Veliku Britaniju kako bi tamo abortirale te nebrojeni prekidi trudnoća na crno, ali to je već tema o kojoj smo rekli da ovdje nećemo.

   Iako je pretežna većina hrvatskog društva protiv zabrane pobačaja usprkos tome što se oko 80 posto građana izjašnjavaju kao vjernici, pro-life manifestacije su, naravno, legitimne. No trebao bi odgovarati onaj tko je dopustio da se te predstave odvijaju tik pod prozorima ginekoloških bolničkih odjela kao što je to slučaj u Rijeci.