Bivša ministrica financija Martina Dalić, za koju se očekivalo da će opet preuzeti neku od najvažnijih dužnosti u državi ako Karamarko dobije izbore, nije još stigla ni objasniti zbog čega je točno odlučila otići iz HDZ-a, a već su je njeni dojučerašnji drugovi sasjekli ideološki i moralno. Ocrnili su je, pod broj jedan, kao svećenicu bankarskog lobija. Tvrde da je propagirala neoliberalna rješenja za izlazak iz krize za razliku od »socijalno-tržišnog pristupa za koji se zalaže HDZ«.

   A novinarima je u povjerenju dostavljeno i tumačenje da uobražena Dalićka zapravo nije otišla ni zbog kakvog nezadovoljstva razinom i kvalitetom antirecesijskog programa koji može ponuditi HDZ, nego zato što joj vodstvo stranke nije omogućilo utjecaj kakav je ona smatrala da joj pripada.

   Ispada, dakle, da su boga molili da gnjavatorica sama ode i da im je sada napokon laknulo.

   No dobro. Sve se to nekako da progutati i staviti u realni kontekst.

   Jer jasno je da HDZ želi maksimalno umanjiti značaj vijesti da ih razočarana napušta njihova najuglednija stručnjakinja za ekonomska pitanja. I mora im osobito biti stalo da demantiraju njene razorne ocjene kako je HDZ dramatično nespreman za preuzimanje države i kako se, znači, ako oni preuzmu vlast, baš ništa neće promijeniti na bolje.    

   Slična obranaška reakcija logično će planuti u svakoj stranci kojoj odjednom zalupi vrata kakav istaknuti član, a PR službe neće danima spavati da osmisle protunapad i umanje nastalu političku štetu.    

   Međutim, u iole normalnom svijetu negdje ipak mora postojati imaginarna crta koja se ne smije prijeći zbog pristojnosti, zbog pravila civiliziranog ponašanja i zbog njegovanja uvjerenja da razlike, neslaganja i razilasci nikad ne smiju postati dugme za mržnju, rat i klanje do istrebljenja.    

   Tu finu ljudsku granicu HDZ je debelo pregazio degutantnom insinuacijom, koja je također uvrštena u ovaj njihov u cjelini trapavi sanacijski paket, a kojom se u priču unosi ‘opravdana sumnja’ da je Martina Dalić priredila svojoj stranci cijeli ovaj skandal u svojstvu krtice ‘neprijateljskog’ tabora.    

   Dragi kolege pustili su, naime, kao posebnu senzaciju informaciju da je ona prijateljica s Tamarom Mazal Obradović, šeficom izbornog stožera predsjednika Ive Josipovića. Pa zar onda nekome još treba objašnjavati o čemu se ovdje radi, sugeriraju promatraču stranački talibani koji očigledno ne prezaju ni pred čime.   

   Stvarno dugo iz političkog mainstreama nisam čula ništa odvratnije od ovoga, ništa štetnije i ništa što zaslužuje toliku osudu.

   Jer pristati na HDZ-ovu logiku da je prijateljstvo s nekim tko je drugačije politički opredijeljen kompromitantno, znači pasti još dublje nego u zvjerinjak. Nastavak takvog zlogukog svjetonazora prepoznat ćemo i u nizu drugih antagonizama koji se vrlo često namjerno induciraju upravo iz pokvarene politike. I zato mnogi naši ljudi doista nisu posve sigurni je li u redu da demokršćanin bude prijatelj s članom Oraha. Može li mu taj biti kum? Brat? Mogu li se družiti i razumjeti vjernik i ateist? Katolik i musliman? Hetero i homo? Hrvat i Srbin?

   Martina i Tamara?

   Odnosno, smijemo li prvo biti naprosto ljudi. Ili smo prvo pripadnici militantne pješadije doktrina, stranaka, organizacija, vjera, nomenklatura i stada.

   Dakle?