Danas sam se namjerila na nešto o ženama, a nije osmi mart. Ali nekako su mi se baš nasložile jedna na drugu tri priče o kojima pišu mediji istoga dana, a u kojima je glavna stvar to što su u pitanju žene. 

   Sve su tri priče kao lijepe, sve tri kao pozitivne i sve tri kao naklonjene ženama, a zapravo sve tri tako iritantne jer su obojene stigmom, diskriminacijskim rezonom i rodnim klišejima. 

   Prva je vijest da je 37-godišnja Iranka Maryam Mirzakhani ovogodišnja dobitnica ugledne nagrade Fields Medal, koja se smatra matematičkim Nobelom. U drugoj je glavni lik mlada vozačica ZET-ovog autobusa u Zagrebu, a zove se Dragica. U trećoj se, kroz informaciju o nekom zgodnom ljetnom festivalu ženskog tradicijskog pjevanja u Vrpolju, slave žene Cetinske krajine. 

   Naizgled, one ne bi imale veze jedna s drugom, ali ipak i te kako imaju po tome što su prožete tim patronizirajućim načinom mišljenja koje još uvijek prevladava u ovoj mačističkoj globalnoj kulturi. U njoj će žene s bilo kakvom karijerom, a pogotovo nobelovskom, biti podozrivo tretirane kao devijacija unutar svoje vrste, a slavit će se kao svetice i mučenice one druge koje su se posvetile mužu, kući i djeci, što se intonira kao veliki kompliment, ali je jednako prosto i uvredljivo kao i ono prvo. 

   Posebno je uznemirujuće to što talozi tih predrasuda izbijaju na površinu čak i u sredinama gdje se svi napadno gnušaju partijarhalnih obrazaca u nastojanju da se predstave kao urbani, moderni i liberalni, odnosno što mira nema ni tamo gdje je politička korektnost prihvaćena kao kanon minimalne pristojnosti. Stereotipi o ženama čak ni ondje nisu dovoljno mrtvi nego se prikrivaju raznim pokušajima mimikrije pri čemu se na kilometre ipak vidi o čemu je riječ. 

  Pa je tako, kao bosa po trnju, sada prošla u medijima i profesorica Mirzakhani, koja je diplomirala u Teheranu, doktorirala na Harvardu, a sada predaje na američkom sveučilištu Stanford. 

   Njen »ženski« Nobel prikazan je kao neka trivija o janjetu s dvije glave ili o štenetu koje sisa prasicu. Jer priča o fantastičnom uspjehu iranske matematičarke nije nigdje osovljena na ono što je ona izumila, otkrila i čime se proslavila, kao što bi bilo da je u pitanju muškarac, nego na to da je ona »prva žena« koja je dobila glavnu svjetsku nagradu koja se dodjeljuje od 1936. 

   S muškarcem naglasak bi bio na nagrađenom znanstvenom radu, a ovdje je fokus na toj »neobičnosti« da je nagrada pripala ženi. 

   Ništa bolje nije se mogla provesti ni Dragica, inženjerka prometa za volanom gradskog autobusa koja je, prije karijere u ZET-u, po cijeloj regiji godinama vozila tegljače. O njoj se piše kao o djetetu s posebnim potrebama. Ona od putnika dobiva »čokoladice i male sitnice«. Osjećajna je, pristupačna i omiljena. Čak i muž je podržava. 

  A što bi tek bilo da se ove naše Dragice ili slavom ovjenčane iranske matematičarke dočepao pisac knjige o običajima Dalmatinske zagore, koji je svoje djelo predstavio na vrpoljskom festivalu seoskog ženskog pjevanja, mjestu naše treće priče. 

   Pod slamnatim krovovima njegovog ideala »svetica i mučenica« koje su uvijek »rađale, kuhale, pekle kruh za 30 članova obitelji, pa poslije muzi, šišaj ovce, i onda još napravi po volji mužu«, takve kao što su njih dvije stvarno možeš samo spaliti kao vještice.