Ilustracija / Foto Arhiv NL
Ovo društvo je uvijek za to da se ništa ne dira, a da svi pritom galame kako su nezadovoljni. Domovina statusa quo. Kad je Mrsić uvodio onu praksu za mlade za 1600 kuna, nema tko ga nije napao na najpogrdniji način. Poslije su ti isti iznosili mišljenje da je to bila jedina dobra mjera ove vlade
Ima li koga tko se još sjeća onoga dana kad je na internetu, kao grom iz vedra neba, osvanuo registar branitelja. I zna li tko danas nabrojiti razloge opće pobune protiv tog »čina veleizdaje«? Tko može prizvati u pamćenje bar neke od onih maštovitih pokušaja zastrašivanja branitelja da sada više neće smjeti u inozemstvo, a da ne budu ili mučki napadnuti iz zasjede, ili uhapšeni? Ma naravno da su sve to svi zaboravili, a dogodilo se prije samo četiri godine. Od te sasvim male i generalno ne osobito važne reformice iz domene demokratskog prava javnosti da zna, koju su nam na koncu izborili do danas neotkriveni aktivisti, a ne tadašnja vlada Jadranke Kosor, godinama se pravio bauk. Desni politički krugovi podizali su protiv objave registra na noge sve živo i neživo i u toj su se napuhanoj kampanji vadili iz šešira najneobičnija prava i zakoni ne bi li se dokazalo koliko bi ona bila pogubna. A na kraju se, naravno, nije dogodilo ama baš ništa. Nula. Zero. Danas je registar branitelja najobičniji javni dokument Ministarstva obrane i to je tema koja javnost zanima manje nego lanjski snijeg. Sjetila sam se baš tog registra nakon što je Vlada reterirala i odustala od privatizacije pomoćnih službi iz javnih i državnih tijela, ustanova i tvrtki. Da se nisu prepali i da su stvarno proveli takozvani outsourcing, za pola godine svima bi to postalo normalno. Kao i svakog čuda, bilo bi i toga čuda ubrzo svima dosta. Tako je bilo s radom dućana u nedjelju. S Linićevom fiskalizacijom. S državnom maturom. Sa zabranom pušenja. S obavezom da se bespravno sagrađeni objekati legaliziraju. S privatizacijom brodogradilišta. Prije 15 godina s uvođenjem PDV-a. I sa pod milim bogom svim drugim reformama koje su ikada započete u ovoj sporoj, beznadno inertnoj, i zato beznadno neuspješnoj zemlji. Interesantno je pritom kako je riječ reforma u nas upravo nevjerojetno popularna kad se treba paušalno žaliti na neki aspekt svoga položaja u društvu. – Pa da, ne provode reforme, zato nam je sve gore i gore – ozbiljno će se u politološku analizu stvarnosti upustiti svaki prosječni građanin. Ali ako mu vlast proba razumno ograničiti bolovanje ili ukinuti njegovu financijski ovisnu općinu, onda ćeš vidjeti toga belaja. Opozicijske stranke – u svim dosadašnjim mandatima, sindikati i sve druge interesima povezane grupacije na sva usta zazivaju reforme, ali čim se neka novotarija i spomene, socijalne sile postaju ljutite, skeptične, uvrijeđene i antiprotivne. Znanstveni radovi napisani su na temu otpora socijalnim promjenama, ali ovo u Hrvatskoj je vrh vrhova. Ovo društvo je uvijek za to da se ništa ne dira, a da svi pritom galame kako su nezadovoljni. Domovina statusa quo. Kad je Mrsić uvodio onu praksu za mlade za 1600 kuna, nema tko ga nije napao na najpogrdniji način. Poslije su ti isti iznosili mišljenje da je to bila jedina dobra mjera ove vlade. Kod nas Bandić ne smije ni podići fontanu a da mu se ne počne brojiti koliko mjesta u vrtićima bi se za taj novac moglo subvencionirati. Hrvati su do sada digli dreku protiv svega, od ideje o vinjetama, do poreza na imovinu, outsourcinga i ukidanja županija. A vlasti neka i dalje samo povlađuju. Nije daleko dan kad više neće biti novca ni za plaće i mirovine. Možda stvarno moramo čekati to da se osvijestimo.
