Evo HDZ je u Vukovaru dobio 10 vijećnika, točno dvostruko više nego socijaldemokrati, a i HDZ-ov Ivan Penava u prvom je krugu bio bolji od Željka Sabe za četvrtinu glasova. 

  Dakle, serija uzastopnih poraza za SDP i dalje se nastavlja, a podijeljeno i posvađano vodstvo očigledno ne zna ni kako da spasi stvar od propasti, niti što bi u to ime bilo pametno učiniti. 

  Jedan od niza signala tog predinfarktnog stanja je uostalom i ta totalno luda kombinacija u kojoj stranka u Vukovaru podržava Sabu, kojemu je, pak, zbog procesa za nuđenje mita, naređeno da u gradonačelničku utrku ide kao nezavisni kandidat. 

  I zato je dobra uređivačka odluka Jutarnjeg bila intervju s Toninom Piculom, koji je nedavno, na europskim izborima, unatoč revivalu HDZ-a, potukao kandidate svoje, ali i svih drugih političkih opcija s više od 130.000 preferencijalnih glasova. 

  Stvarno bi bilo važno čuti što o situaciji u SDP-u i o slabim rezultatima Milanovićeve Vlade ima reći među lijevim biračima trenutno popularni SDP-ov europarlamentarac koji je i u ovim za stranku gadnim vremenima bio u stanju zaraditi jednu značajnu izbornu pobjedu. 

  Pokazalo se, međutim, da je Picula, koji se tako nadmoćno voli nadnositi nad krizu u SDP-u, zapravo idejno prazan kao prazna puška. 

 Tu količinu općenitih, birokratskih i štreberskih odgovora na sva pitanja o problemima SDP-a i Vlade, o budućnosti SDP-a, o političkom profilu i eventualnoj redefiniciji SDP-a čovjek zaista ne bi očekivao od figure koja iz Bruxellesa, za nekih desetak tisuća eura mjesečno, promišlja o stanju u domovini – gdje sve više stanovnika kopa po kontejnerima jer BDP pada već šest godina – hvatajući pritom pozu gurua moderne socijaldemokratske misli. 

  No, ljudi koji nešto duže pamte malo će se iznenaditi nad tim Piculinim paušalnim mudrijašenjima o ‘novim kanalima za incijativu’, o ‘socijaldemokratskim vrijednostima’, o ‘stvaranju politika’, nad tom hrabrom prognozom da su šanse za spas SDP-a ‘fifty-fifty’ i nad tom ljupkom kadencom da bi on u novom SDP-u »radije bih bio stijeg nego zastava«. 

  Jerbo, Tonino Picula ima ime za koje se u ovoj našoj maloj areni zna puno, puno godina, ali čiju nijednu rečenicu ili stav nijedan pripadnik elektorata ne bi znao ponoviti ni pod izričitom prijetnjom smrtne kazne. 

 Nakon smrti Ivice Račana 2007. godine, on je probao preuzeti žezlo u SDP-u, ali je izletio već u prvom krugu sa 248 glasova prema Milanovićevih 828. I Milan Bandić, na koga se već tada mrštio dobar dio stranke, dobio je na tim izborima 65 glasova više od Picule Mudroga. 

  Picula je, dakako, uglađen i navodno načitan. Ali bit će da je to to s čime kod njega valja računati. Ah, da, znao je, doduše, promućurno pogoditi da će mu gard Milanovićeve žrtve donijeti puno glasova jer se to i obistinilo. 

  ‘Zlostavljaču’ Milanoviću, koji ga je oba ova puta stavio na listu za europarlament iako njih dvojica nisu na istoj valnoj dužini, zahvalio se tako što je u kampanji prema njemu ispucavao otrovne strelice. Uvrijeđeno ga je optužio da s njim godinu i pol nije razgovarao umjesto da objasni zašto, kao zastupnik SDP-a u parlamentu EU, nije nikad nazvao svog predsjednika da se s njim konzultira stavovima koje će zastupati. 

  Karamarko bi, dakle, Piculu najviše morao kovati u zvijezde. Ako taj bude izbor SDP-a za novo doba, tada ćemo znati da im više nema spasa.