Ne vjerujem ni ovoga puta da je pravda na našoj strani mada jednom može i biti. Tim prije što je taj navodno namješteni rezultat u korist Brazilaca čak – tri prema jedan.
Evo opet smo pokradeni, zakinuti i upropašteni. Ponovo nam je neprijatelj podvalio. Moćni su se još jednom urotili protiv nas. U tom zaglušnom optužujućem tonu odjekuje tema poraza hrvatske reprezentacije na stadionu u Sao Paulu među navijačima, TV gledateljima i reporterima iz domaje. Iz medija trešti: Nepravda! Sramota! Svinjarija! Otimačina! Pa jasno da je tako, nego kako bi drugačije i bilo.
Doduše, zaista nemam pojma kako je taj sudac sudio, nisam za to kvalificirana, nisam fan, čak ni poluzainteresirani promatrač. Manje od nogometa zanimaju me samo logaritmi i kamatni račun. Utakmicu čak nisam ni gledala nego sam nešto sa strane prčkala po internetu dok je moj muž pratio prijenos. No, budimo otvoreni. Da japanski sudac Nishimura, na okršaju naših s Brazilcima, i nije »zario sablju u hrvatsko srce«, kako je to kičasto opjevao jedan popularni sportski novinar, bilo tko s minimalnim životnim iskustvom valjda je mogao unaprijed znati da će svaki eventualni neuspjeh hrvatske ekipe na svjetskom prvenstvu biti pripisan podloj konspiraciji i podvali. To je barem jedan kroz jedan. Okej, znam, izlažem se velikim nevoljama, mogla bi me zamrziti skoro kompletna nacija, ali ne mogu izdržati da ne kažem.
No dobro, jesam već sama priznala da o nogometu ne znam ništa osim da se igra dva puta po 45 minuta s dva puta po jedanaest igrača. Ali od nogometnih događaja, stjecajem okolnosti, ne možeš pobjeći. Uvijek netko negdje oko tebe gleda te utakmice na televiziji, navijanje se ori u kafićima, ljudi se živciraju, padaju u trans i prognoziraju. Moraš, dakle, nešto informacija pokupiti putem o svim tim »utakmicama života« na kojima se »srce ostavlja na terenu«. Nemaš se od tog ludila kamo skloniti. Čak su i gospođu Anu, baku dvoje unučadi, kod koje u kvartovskom Konzumu uvijek plaćam račun, ovoga puta groteskno obukli u kockasti dres. I zato je skoro nemoguće ne zapaziti tu odbojnu hrvatsku nogometnu zakonitost da svatko tko gubi uvijek optužuje boljega da je pobijedio na prljav i nepošten način. A budući da se ne igra u zazidanim kulama, nego na otvorenoj pozornici, najlakše je bazirati priču o tragičnom i nezasluženom porazu na liku pokvarenog suca. Bilo da je riječ o domaćoj ili međunarodnoj konkurenciji u kojoj sudjeluju i igrači iz Hrvatske, u našem je nogometnom miljeu običaj da će poražena strana sucima pripisati ili da su korumpirani, ili da imaju zaplotnjačke političke motive.
Pod tu giljotinu domaće izrade koja nam ne služi na čast bačen je sada i ovaj japanski nesretnik. Nema veze što su ga prije utakmice kod nas predstavljali kao velikog svjetskog stručnjaka. Samo dva sata kasnije, za te iste nogometne znalce on je postao oličenje najvulgarnije pristranosti. Najobičniji plaćenik koji je Brazilcima lopovski poklonio utakmicu. Ima te prostačke i zapravo inferiorne kulture i u drugim područjima da se alibi za vlastite neuspjehe traži pljuvanjem po drugome. Ali u hrvatskom nogometu je naprosto opće pravilo da sportskog ponašanja ima najviše u hvalisavim pričama. I zato, pardon, ne vjerujem ni ovoga puta da je pravda na našoj strani mada jednom može i biti. Tim prije što je taj navodno namješteni rezultat u korist Brazilaca čak – tri prema jedan.
