Iza svog tog dima i vatre koji kuljaju iz SDP-a, razabire se da se stranka zapravo nije raskolila oko toga treba li ministra financija zbog njegovog ponašanja izbaciti iz SDP-a, nego oko pitanja što je danas SDP i što bi trebao biti sutra. Linić je tu poslužio samo kao okidač
Stvari su ipak ispale prilično jednostavne. Uglavnom starinski kadrovi, presudno formirani na matrici Račanovog SDP-a, ustali su da brane Linića. Mlađi SDP, djeca iz novog doba, uglavnom su se postrojili uz Milanovića. Iako se, u očekivanju presudne sjednice na Iblerovom trgu, nagađalo da će se stranački funkcioneri na glasanju podijeliti prema tome čije argumente tko smatra čvršćima i važnijima, ispalo je da je meritum sukoba Linić- Milanović za kompletan plenum SDP-a bio još manje bitan nego li kakve su boje košulja toga dana odabrala dvojica smrtnih neprijatelja. Da je stranka ciknula po liniji koja dijeli račanovski i postračanovski SDP-a indicira i mali paradoks da je čak i Ivan Račan, sin pokojnog predsjednika, odlučio poduprijeti Zorana Milanovića, a ne ljude koji se kunu u njegovoga oca distancirajući se od svog sadašnjeg lidera. Iza Linića su tako, čak i iz »linićevske« Rijeke, stali Komadina i Obersnel, ali su zato Jovanović i mladi Saša Đujić javno izrazili lojalnost Milanoviću. Od šefa stranke i premijera okrenuli su glavu veterani Marin Jurjević, Picula, Josip Leko i Šime Lučin kao i ministri Rajko Ostojić i Mirando Mrsić, a staroj gardi suprotstavila se generacija mlađih Milanovićevih ministara i lokalnih stranačkih zvijezda. U blokove Milanovićevih zagovornika ili protivnika ljudstvo se, znači, nije regrutiralo ni po tome tko je dobio položaj u Vladi, odnosno koga je Milanović uzeo u uži krug svojih suradnika, a koga je marginalizirao. Iako ga je Milanović postavio na visoku funkciju predsjednika Sabora, Leko se priklonio Liniću jednako kao i Lučin koga Milanović u januaru 2012. godine nije pozvao pod šator pobjednika. Prema tome, iza svog tog dima i vatre koji kuljaju iz SDP-a, razabire se da se stranka zapravo nije raskolila oko toga treba li ministra financija zbog njegovog ponašanja izbaciti iz SDP-a, nego oko pitanja što je danas SDP i što bi trebao biti sutra. Linić je tu poslužio samo kao okidač. Formula općeg raspada sistema na subotnjoj sjednici Glavnog odbora vladajuće stranke ukazuje, dakle, na to da je unutarnju lomljavu u SDP-u trebalo odraditi puno, puno ranije i iz daleko važnijeg razloga nego što je slučaj Slavka Linića. No, dok je Sanader bio u sedlu, a socijaldemokrati oštrili bajunete u opoziciji, za te politološke analize očito nije bilo snage ni motiva, a moguće da ovaj pravi ideološki problem, koji danas isplivava na površinu, tada nisu znali ni prepoznati, a kamoli artikulirati. U doba zaleta za preuzimanje vlasti u mandatu Jadranke Kosor SDP-ovci su bili omamljeni grandioznim očekivanjima, pa je nužna reidentifikacija stranke ponovo izostala. Umjesto da su se o manifestu za novo vrijeme usuglasili barem pišući Plan 21, SDP-ovci su se pogubili u pabirčenju i pobrajanju tema koje donose izborne poene. I sada je puklo. Ne bi ni sada da su rezultati Vlade dobri, da BDP raste i da novac iz EU curi po nama poput tople kiše. Ali ništa nije kako su se SDP-ovci nadali u romantičnim opozicijskim vremenima, a to su okolnosti u kojima počinje klanje. I zato Milanović može stvarno pobijediti samo ako hrabro otvori raspravu o tome što je danas SDP i što treba biti, što je pet ključnih točaka programa i kojih pet stvari će napraviti do kraja mandata. Na tome još može probati dobiti podršku u stranci i u javnosti. Ili će do izbora tavoriti kao polupredsjednik i polupremijer koji je probao pa se onda pogubio u nebitnome.
