Kad bih ja imala firmu za proizvodnju cvjetnih sadnica ili za gradnju aviona, privatnu školu ili polikliniku, angažirala bih razne agencije izvana da mi se svake večeri urede radne prostorije, da mi se dvaput mjesečno izglancaju prozori, da mi se jednom godišnje očiste bojleri za grijanje, da mi se redovito peru i peglaju radne uniforme, da mi trava oko zgrade bude pošišana i da mi pošalju konobara kad, na primjer, imam domjenak za poslovne partnere. 

   Ugovorila bih s računovodstvenim servisom da mi se brine o knjigama i porezima, po potrebi uzela zaštitarsku tvrtku i obrtnika da u mojim prostorijama vodi kantinu. 

   Ne postoji privatni poduzetnik – ali baš nijedan i nigdje – koji je voljan držati čistačice na plaći za osam sati rada na dan, a ako iznimke ipak postoje, to znači da je riječ o nekoj vrlo posebnoj situaciji pa se dobro izračunalo da se to iz nekog razloga ipak isplati. 

   I stoga je stvarno nevjerojatna ta logika hrvatskih sindikata koji su se postavili na barikade za nešto što ne odgovara nikome tko želi voditi stabilan i racionalan posao.

Za nešto što, dapače, ne bi prihvatili ni Vilim Ribič, Ozren Matijašević i Krešimir Sever osobno kad bi sutra bili posve ludi i sa svojih lijepih plaća prešli u privatnike da otvore vlastiti biznis. 

  No kvaka, naravno, postoji. Ona je u tome da dečki svoju neodgovornu i nerazumnu pobunu protiv ozakonjenja takozvanog outsourcinga ne podižu oko svog novca, niti bi to ikad učinili da se ona tiče njihovoga džepa.

Ovdje je, dakako, u pitanju budžetski novac, novac poreznih obveznika, većinom upravo novac krizom opustošenog privatnog sektora za koji, po mišljenju sindikalnih knezova, svejedno ništa ne može biti preskupo, pa čak ni ako je barem dvostruko i trostruko skuplje nego što je potrebno da bude. 

   Čak ni ovi hrvatski ustanici protiv zdrave pameti više se neće usuditi prozvati nijednog privatnog poslodavca zato što na platnom spisku danas nema servisere centralnog grijanja, majstore koji paze da sve žarulje svijetle i da pipe ne cure, žene koje raznose kave po kancelarijama, vozače, dostavljače pa ni kompjuteraše.

Ali kad je na tapetu država, koja ionako troši kao pijani milijunaš, onda su njihovi kvazisindikalni kriteriji, zanimljivo, sasvim drugačiji. Onda matematika više ne drži vodu. 

   A već sutra će se, živi bili pa vidjeli, teatralno i pro forme pjeniti na televiziji s optužbama da se u ovoj državi ne provode reforme. Reforme od kojih će upravo oni baš svaku probati zaustaviti plašeći već ionako sluđene ljude općim potopom i klimavim argumentima samo da bi oni sami dobili na važnosti.

Tako su huškali ljude i protiv privatizacije škverova. A radnici brodogradilišta danas govore da su se – napokon spasili.