Kad su proglasili da je on izabran, novom zagrebačkom rektoru Damiru Borasu prvo su od ganuća potekle prave i doslovne suze. Taj 62-godišnji profesor zato isprva nije bio u stanju dati čak ni neku protokolarnu slavljeničku izjavu, recimo o ogromnoj odgovornosti koju preuzima na najstarijem sveučilištu u Hrvatskoj, o bogatim i predivnim potencijalima kojima se ponizno stavlja u službu i o sakrosantnosti autonomije duha. 

   A kad je zatomio drhtanje svojih osjetljivih živaca, ispalo je da bi bilo puno bolje da je do kraja svečanosti samo plakao od sreće koja ga je obasjala i da nije uspio reći ni riječ. 

   Pošto se napokon pribrao i povratio dar govora, rektor Boras je, naime, izjavio kako želi da »Sveučilište u Zagrebu postane ono čemu težimo, a to je mjesto temeljnih biblijskih vrijednosti koje se danas, na žalost, ne poštuju«. 

   Kao građanka Hrvatske i kotačić kulturne javnosti, kao majka, a osobito i povrh svega, kao nekadašnja studentica dvaju zagrebačkih fakulteta, za što me i dandanas vežu lijepe i ponosne uspomene, smatram da ovoga nesretnog rektora treba odmah i ekspresno smijeniti. 

   Nije mi drago ni pomisliti da sveučilište gdje se školuje ta mladost na kojoj svijet ostaje smije dulje od pet minuta voditi osoba koja se u svom prvom istupu zaklinje da će slijediti »biblijske vrijednosti« umjesto vrijednosti znanosti i humanizma. Ne vjerujem da se dobro piše zemlji u kojoj se ovakva kulturna sramota može desiti 2014. godine. 

   I stoga želim da se rektorska karijera profesora Borasa naprosto završi prije nego što je i počela, da se dalje ne bismo blamirali ni mi kao koliko toliko civilizirana zajednica, a ni on sam kao čovjek koji, navodno, govori osam jezika. 

  Nevolja je naprosto u tome što ni tih osam svjetskih jezika njemu nisu pomogli da razumije zašto se sveučilišta već doista jako, jako dugo ne identificiraju s biblijskim vrijednostima i zašto tom kontroverznom pojmu, još od Francuske revolucije, nije mjesto u rektorskim zakletvama sekularnih država. 

   Tužno je gledati kako jedan današnji rektor ne kopča koliko je osnovni smisao sveučilišta nespojiv s dogmom koja je temelj svake organizirane vjere, pa tako i biblijskoga učenja. 

   Baš nasuprot dogmi, rezon sveučilišta je da se sve smije i mora kritički preispitivati, izokretati pa čak i gurati do apsurda kako bi spoznaja na koncu stajala što čvršće. Sveučilište je mjesto gdje se sumnja, testira i istražuje i gdje su »istine« stalno pod znakom pitanja. Samo takvo sveučilište, kao gnijezdo intelektualne slobode, omogućuje društvu razvoj i napredak. 

   Osim toga, i ne manje važno, u sklopu »biblijskih vrijednosti«, koje toliko nadahnjuju smjernoga Borasa, stoje i obrasci od kojih se danas snažno distanciraju sva pristojna društva, a pogotovo sveučilišta kao njihov najnapredniji dio. To su autoritarnost, mizoginija, homofobija, moralni kodeks koji se utemeljuje na strahu, ropstvo, fizičko kažnjavanje, bespogovorna poslušnost žene…

   Gospodin Damir Boras privatno može biti vjernik koje god hoće vjere, ali kao rektor sveučilišta o tome javno ne smije reći niti riječ budući da je sveučilište posvećeno znanosti i obrazovanju na temelju znanosti, a ne bogoštovlju, mistici i kanonima koji vode kršenjima ljudskih prava.   

  Neki kažu da Borasu ipak treba »dati šansu« jer se uzbudio i zbunio. Ali ni govora. Rektora koji kaže da će sveučilište usmjeravati prema vrijednostima Kur’ana zovemo kratko: talibanom. Ispravno. 

   A u čemu se od takvoga razlikuje Boras?