Pet mjeseci iza rešetaka u Remetincu. Bijeli medvjedi kojima je nišanio među oči. Inkunabule. Bager za imanje u Gorskom kotaru kupljen novcem tvrtke Kraš.

Jedno sedam raskošnih nekretnina po cijeloj Hrvatskoj i na Kupresu. Obiteljska kuća u Zagrebu u kojoj je DORH popisao 538 umjetničkih djela i gdje su slike i kipovi bili postavljeni čak i u kupaonicama.

Predsjedničke aspiracije i kampanja. Onda sve te školovane žene koje su bez prigovora radile za njega. Sva ta suučesnička tijela HGK koja su mu držala leđa. Majka od 80 godina, u ulozi velike poduzetnice, na koju se vodi dobar dio imovine Vidoševićevih uključujući hrpu vila i stanova, jahtu i tvrtku. 

   Lovački safari u Mozambiku na kojem je ubio slona, bivola, lava, nosoroga i leoparda. Kako je postao to što je postao? I tako dalje, i tako redom. 

   O Nadanu Vidoševiću, koji je upravo izašao iz pritvora, zacijelo se ima što pisati. Kod njega ima dobre građe za nekoliko lijepih doktorata – iz psihologije i sociologije sigurno, a legli bi i neki drugi – a kamoli za novinske članke. 

  Ali to je nekim medijskim glavešinama svejedno premalo pa proždrljivo zijevaju za još. Tako smo jučer, za svojih sedam kuna, kraj svega ovoga što jest potencijal za neki novinarski relevantan rad, od Jutarnjeg dobili i reportažu o Vidoševićevom prvom danu na slobodi nakon što je u subotu pušten iz pritvora. 

   List nam, dakle, povjerljivo javlja da je friško oslobođeni pritvorenik oko 11 sati izašao iz svoje kuće odjeven ležerno, u košulju i traperice, što se može provjeriti i na pripadajućoj fotografiji. S njim je supruga Ina, snimljena u crvenom kompletiću, tamnim hlačama i sa sunčanim očalama zataknutima u kosu. 

   Sjeli su u automobil i uputili se na Trešnjevku, pri čemu su ih revni izvjestitelji, naravno, pratili ne znajući još gdje će vožnja završiti kako bi publici razjasnili napetu tajnu ovog izlaska bračnog para Vidošević. 

   Ubrzo je auto stao ispod »nebodera u Ozaljskoj ulici«, a supružnici su ušli u zgradu. Gospođa Ina se, međutim, brzo vratila i odvezla se, molim lijepo, u crkvu, na misu za Cvjetnicu. Što se, jasno, moglo doznati jedino ako su je do tamo slijedili. 

  Nakon dva sata, pojavio se i Nadan Vidošević. Novinarčine koji su ga čekali pred haustorom podijelili su s čitateljstvom važno zapažanje da je »djelovao smirenije i opuštenije« nego kad je dan ranije napuštao remetinečki zatvor.

No nije im se dopalo što nije odgovorio na njihova pitanja o tome kod koga je zapravo bio. Rekao je samo toliko da je bio kod prijatelja, ali »nije želio reći o kojem se to prijatelju radi«. Zatim se vratio kući i tamo je, kako je izvijestilo dežurstvo, proveo ostatak dana. 

   Prava je šteta još samo to da nisu krenuli od stana do stana u rečenom neboderu isljeđivati stanare tko je Vidiševićev tajanstveni prijatelj, koliko ima djece, kako se ona zovu i što im se to u kuhinji krčka za nedjeljni ručak. 

   Palo mi je na pamet da je to to zbog čega ljudi jednog dana jednostavno odluče da više neće kupovati štampu. Nikakvu. Prestanu kad im je puna kapa tog načina na koji se tretiraju stvari. I kad im se taj sirovi i prosti primitivizam zgadi i smuči do daske. 

   Zato svi mi u medijima trebamo razmisliti kome, i zašto, zvono zvoni.