Ministar Linić jučer je svim svojim kolegama u Vladi – uključujući svakako i premijera koji je, kako čujemo, s njime na ratnoj nozi – održao lekciju o tome kako se javni službenik mora odnositi prema javnosti, kako se toj javnosti polažu računi i kako se političar treba boriti za njenu podršku. 

   Snimku Linićeve press konferencije o predstečajnim nagodbama trebali bi, recimo svakog petka popodne, zajedno gledati svi ministri na čelu s Milanovićem ne bi li naučili što javnost od njih traži, a onda i sami uznastojali savladati te vještine koje im je, u direktnom TV prijenosu, tako zorno i s lakoćom demonstrirao ministar financija. 

   Jer Linić je ispričao zanimljivu i cjelovitu priču o godini dana primjene predstečajnih nagodbi i učinio je važnom u očima građana koji o tome nisu znali dovoljno. Objasnio je koji je bio rezon za uvođenje baš tog sredstva borbe protiv zastrašujuće nelikvidnosti i dao hrpu ilustrativnih podataka koje prenose svi izvještaji uključujući i taj da se za sličnu metodu opredijelilo još 17 europskih država. Znači, naprosto je jasno pokazao što to zapravo rade on i njegovi suradnici da bi sanirali prezaduženo hrvatsko gospodarstvo, što se točno time postiže i kakvi su do sada rezultati. 

  Netko će vjerojatno reći da je takav istup bio logičan i samorazumljiv, ništa tako osobito s obzirom na sva elementarna knjiška pravila o poželjnoj strukturi uspješnih javnih nastupa. I uopće neće biti u krivu. 

   Ali time je samo podcrtano kako ozbiljan problem ima gotovo kompletna ova Vlada na čelu s Milanovićem. Iznimke kao što je Vesna Pusić, koja je naučila vrlo dobro govoriti, mogu se nabrojiti na prste jedne ruke. 

   Dakle, ako je Linić postupio »normalno« – tim gore po ostale. 

   Jer, tipičan defekt ove Vlade je to da djeluje neuvjerljivo i kad radi dobre i ozbiljne stvari, a ne samo kad se pravda za greške i bezobrazluke poput onoga s kupnjom luksuznih automobila. Taj maler prati je zato što javnosti uglavnom ne zna razgovijetno predstaviti smisao svojih mjera, ne zna reći zašto ih točno uvodi, tko će od njih imati direktne koristi, zašto bi to ipak i cijela zajednica trebala podržati, koliko to košta i kakve bi bile posljedice da Vlada nije reagirala. A također ne zna ni to da sve politike traže periodične javne evaluacije u kojima se građanima podnosi eksplicitan račun bez potrebe da to itko prethodno zatraži. 

   To je jedini ispravan pristup. Političari su dužni neprekidno i staloženo tumačiti sve što rade, pa makar se to od njih tražilo i sto puta, a to je, napokon, i u njihovome interesu. Ova vlast, međutim, djeluje kao da im je komunikacija s javnošću gnjavaža. 

  Zato u nekoj drugoj političkoj kulturi, ministrov jučerašnji istup možda i ne bi bio tako upadljiv, ali ovdje je ispao jako velika stvar. Još više zato što je Linić u svom instruktivnom »paketu« pokazao i to kako uvjerljivo, usredotočeno i gospodski razoružati i kritičare, i kreatore skandala, ali se pritom ne duriti poput samodopadne veličine, ne izigravati progonjenu žrtvu i ne prelaziti granicu bezobrazluka. 

   Nakon priča da će ga smijeniti, neki drugi premijer došao bi s Linićem na tu presicu da ga podrži i da se pohvali predstečajnim nagodbama kao jednim od najboljih projekata svoje vlade. Šteta samo što taj premijer nije Milanović.