A sad nešto totalno drugačije, a isto važno. Spremila sam to na čekanje kad dođe do nekog predaha oko demonstracija u BiH koje su danima okupirale i medije i politiku.

   Dakle, iz Ministarstva zdravlja najavljeno je otvaranje javne rasprave o vakcinaciji u kojoj bi trebali sudjelovati i struka i građanstvo.

   Izvjestitelji kažu da zdravstvene vlasti žele preispitati sadašnji sustav obaveznog cijepljenja koji počinje već u rodilištu. Razlog je to što se i kod nas posljednjih godina javlja sve više roditelja koji ne dopuštaju liječnicima da cijepe njihovu djecu iako se time izlažu prekšajnim postupcima i novčanim kaznama.

   Očito da je tema vruća i bitna jer su i visokoobrazovane mlade mame u mojoj obitelji o tome, prije koja dva mjeseca, povele raspravu kod mene doma.

   Do sviju nas dolaze zbunjujuće informacije raznih udruga, internetskih portala, a i ponekih liječnika, koji iznose zastrašujuće teorije o tome da masovno cijepljenje zrokuje niz teških bolesti, ali se to, navodno, skriva od javnosti.

   Na tim popisima strave i užasa tvrdi se da djeca zbog cijepljenja obolijevaju od autizma, dijabetesa, paralize, neurodermitisa, epilepsije i tako dalje, da brojne zabilježene komplikacije uključuju promjene u ponašanju i probleme s govorom i pamćenjem, a s cjepivima se povezuje i incidencija alzheimerove i parkinsonove bolesti kod starijih ljudi.

   Na pitanja zbog čega bi liječnici ustrajavali na cijepljenju ako je sve to točno, ovi autori odgovaraju da je to jedna od mračnih podvala farmaceutske industrije.

   Naravno da ja – kao ni većina građana koji su se školovali za pekare, inženjere strojarstva, vodoinstalatere i novinare, a ne za liječnike – nemam ni minimum potrebnoga znanja pa da mogu procijeniti ima li u ovome dimu vatre ili se od buhe pravi slona?

   Ne mogu ja znati da li se, na primjer, pojava određenih bolesti kod djece opravdano povezuje s cjepivima i kakvi su dokazi za to? Ili se generalno rijetke i blage nuspojave neodgovorno preuveličavaju? Ali jedno sigurno znam.

   Kad sam ja išla u osnovnu školu, u Zagrebu je bilo mnogo djece oboljele od dječje paralize i svi su osmogodišnjaci već znali što je to poliomijelitis. Darija, koja je jedva hodala, išla je sa mnom u razred. Neka druga djeca bila su u kolicima.

   Moja djeca već nisu upoznala nikoga tko boluje od te strašne bolesti. Serumi su sasvim iskorijenili ne samo nju, nego i difteriju, skoro da više nema ni ospica i rubeole, a rijetka je i tuberkuloza, od koje su u mukama umirali naši djedovi, uključujući i moga. Čini se, dakle, da za obavezno cijepljenje, postoje neoborivi argumenti iako, naravno, uvijek treba razmatrati i sve ozbiljne prigovore među kojima i kada, kako i čime je najbolje cijepiti i na što sve pritom treba misliti.

   No doista nije jasno što bi u toj raspravi imala tražiti opća javnost? Ne može biti stvar rasprave svih građana kako se moraju graditi kuće, mostovi i ceste, kako se pakira hrana ili kakvi automobili se smiju registrirati. Ne vjerujem da je mudro odluku o cijepljenju djece prepuštati roditeljima.

   Zašto bi, dakle, Ministarstvo zdravlja otvaralo javnu raspravu za sve kad jedini meritoran sud o vakcinaciji zna i treba dati liječnička struka? Pa zašto onda ona to i ne učini umjesto da se igramo demokracije tamo gdje joj apsolutno nije mjesto.