Kriza zna biti majka i nekih dobrih stvari, a tmurna i teška vremena mogu na površinu izbaciti ono najgore, ali istovremeno i ono najbolje što čuči u jednom društvu. 

  Čini da dokaze za tu teoriju upravo imamo u više manjih sredina diljem Hrvatske, gdje su neposredni izbori donijeli pobjedu i jednoj novoj i za naše prilike neobičnoj vrsti lokalnih političara. 

  Do sada je, od te čudnovate fele, široj javnosti bio poznat samo vrlo uspješni gradonačelnik Primoštena Stipe Petrina, koji u svom mjestu pobjeđuje još od 2001., volontira zajedno s cijelom svojom upravom, a privatno živi od ratne mirovine i od svoga komada zemlje. 

  No u ovom izbornom turnusu Petrini se pridružila i cijela skupina ljudi koji su dobili vlast, ali koji fotelju i moć ne vide kao sredstvo za zgrtanja imetka, vozikanje u elegantnim terencima i snobovski život, nego kao obavezu samoprijegornog služenja zajednici i građanima. 

  Neki će reći da je to najobičniji jeftini populizam, ali jedan od njih, novi prvi čovjek Ludbrega, SDP-ovac Dubravko Bilić, sebi je do daljnjega odredio plaću od nula kuna. Preuzeo je gradić zadužen za skoro četiri milijuna kuna, a rezanjem svih troškova, u šest mjeseci je već uspio otplatiti pola od toga. 

  Otac troje djece, gradonačelnik Metkovića Božo Petrov, smanjio je sebi plaću na 3600 kuna, vijećnicima sa svoje liste Most daje kunu mjesečno, a sve službe su na minimalcu jer moraju podmiriti naslijeđeni dug grada od 6,4 milijuna kuna. 

 Darinko Dumbović iz HNS-a, gradonačelnik siromašne Petrinje, odlučio je raditi posve bez plaće kako bi, raznim uštedama, skupio novac za pomoć siromašnima i stimuliranje novog zapošljavanja. Na svaku kunu pazi i nezavisni gradonačelnik Omiša Ivan Kovačić koji je ovih dana bio u svim vijestima jer je skupi službeni auto prodao da se može platiti dovršenje jednog vrtića. 

  – Po meni su skupocjeni auti luksuz za manje gradove, ne trebamo se voziti kao da smo kraljevi – skromno je izjavio Kovačić, koji je do sada otplatio već tri od preko devet milijuna duga koji je zatekao u blagajni. 

 Mora da drugi njihovi kolege gradonačelnici, čije su plaće redovito oko 14, 15 i 16 tisuća kuna, premda su mnoga njihova mjesta ekonomski mrtva i izdržava ih država, na ove ljude gledaju u čudu, kao da imaju rep. 

  Jer, teško je vjerovati da su SDP-ova županica Marina Lovrić Merzel, koja ne može živjeti bez audija sa 10 brzina, ili vinkovački gradonačelnik, HDZ-ovac Mladen Karlić, koji se bio nameračio na službeni auto od 437.500 kuna, u stanju razumjeti te »budale« koji svojom voljom – rade džabe. A pritom još nemaju nikakav izvor prihoda sa strane, a kamoli da bi bili nevjerojatno bogati kao dugogodišnji njujorški gradonačelnik Michael Bloomberg, milijarder i filantrop, koji je sebi doista mogao priuštiti da radi za jedan dolar godišnje i da osobno financira sva svoja putovanja. 

 U kulturi gdje je politika sinonim za grabež, stvarno može ići na živce moral te skromne, jednostavne i racionalne djece majke Krize, koji, poput Lovrićkinog stranačkog kolege, načelnika Tordinaca Željka Matanovića, na službene puteve idu vlakom, ili HDZ-ovca Alojza Tomaševića koji se vozi u staroj škodi. Ali vrijeme koje dolazi ipak je njihovo.