Navikli smo se i te kako da najviši dužnosnici hrvatske sudbene vlasti izrazito ne podnose kad o radu pravosuđa itko izrazi loše mišljenje, ali mislim da bi građani sada stvarno imali pravo tražiti da im oni odgovore na nekoliko zaista zanimljivih pitanja.

  Riječ je, naravno, o izručenju Perkovića i Mustača na temelju europskog uhidbenog naloga, pri čemu su dva suda istog ranga, zagrebački i velikogorički, o identičnoj stvari presudili potpuno suprotno. Pa kad već naši vrli zaštitnici pravde, sa svojih nedodirljivih visina, znaju sipati drvlje i kamenje na neki »aninimni izvor iz Vlade«, na koji su se anonimno pozvale jedne novine, valjda bi se za trenutak mogli posvetiti i tome da razjasne javnosti što to kod njih tako fatalno ne štima.

  Jerbo, nešto je očito jako trulo u sustavu koji će, praktički u 24 sata, u jednoj sudnici odlučiti da će Perkovića servirati Nijemcima, a u drugoj da Mustača neće. Kako je moguće da jedno sudsko vijeće smatra da o zastari treba raspraviti, a drugo da je to posve irelevantno? Kako to da je za jedan sud zastara nepobitno nastupila, a za drugi da nije. I zašto jedni tvrde da je zastara prepreka konkretnom izručenju, a drugi da nije?

  Pa koji je njima vrag? Ista tema, isto odstojanje, a rezon potpuno suprotan. Da me je prije tri dana netko pitao imam li namjeru išta pisati o slučaju Perković, rekla bih da nemam.

  Moram priznati da me slabo interesira sudbina nekadašnjih udbaša, pa onda Tuđmanovih i Šuškovih visokorangiranih konfidenata Perkovića i Mustača, kao i svih ostalih iz te svim mastima premazane bratije. U istom paketu, također me boli briga hoće li se tu dvojicu izručiti Njemačkoj da im sudi za ubojstvo tog Stjepana Đurekovića, mutnog tipa koji je, nekako mi se čini, bio jedan od njih, te hoće li oni, na kraju balade, biti proglašeni krivima ili oslobođeni.

  A kako se naša skoro kompletna politička scena mjesecima loži upravo na to što je meni – što se može – neopisivo dosadno, mogu se, hvala bogu, mirno od toga izmaknuti. Nije da će ikome faliti ako se, 2014. godine, i ja ne pridružim općenarodnoj zabavi na temu Udbe, koja trešti iz svih zvučnika u zemlji gdje, recimo, danas, djeca iz neobrazovanih obitelji imaju sedam puta manje šanse da završe fakultet nego djeca školovanih roditelja. Ali se zbog tih odvratnih kastinskih društvenih odnosa, koje smo vrlo brzo razvili u ovoj svojoj državi, koliko vidim, nitko ni najmanje ne uzrujava.

  Dakle, ne zanimaju me Perković i Mustač i fućka mi se.

  U cijelom tom kontekstu zanima me jedna stvar i šteta što me baš ona ovdje potegnula za jezik. Želim znati samo to je li se s Perkovićem i Mustačem postupilo zakonito i je li se do ishoda – kakvog god – došlo pravno čistim putem i po propisanoj proceduri?

  Taj je aspekt jako važan za sve nas kako bismo mogli vidjeti da naša država danas jednako štiti sve svoje građane i kažnjava zločin, da uvijek postupa pravično, principijelno i po ujednačenom obrascu.

  Stalo mi je, ukratko, kao i svim drugim ljudima u bilo kojoj zemlji na svijetu, da mogu imati povjerenja u svoju državu i u njene institucije. Ali kad nam sudovi prirede ovakvu žalosnu predstavu, s dva suprotna aršina i dvije interpretacije iste stvari, tada stvarno nitko ne može biti spokojan u pogledu pravne sigurnosti u pravnoj državi Hrvatskoj.

  I to je to o čemu mi ovdje moramo hitno govoriti.