Da, Hrvatska je mala, siromašna i nebitna zemlja.

Ministri školstva, akademici HAZU, pobrinite se, ako boga znate, da se to proglasi preambulom hrvatskog obrazovnog sustava, pa neka se svako malo o tome tupi, da se svim polaznicima ureže gdje treba.

Jer nikako se drugačije ne bismo smjeli odgajati nego tako. U duhu najveće skromnosti. Svaku paru okrenuti pet puta i mantrati kako smo svima nevažni osim sebi i, baš onako … »maleni ispod zvijezda«.

Da se svi skupa prizovemo pameti i da se izliječimo od grandomanije, koja nas je dovela do toga da nam je dug 88 posto BDP-a, s vremena na vrijeme upozore pametni ljudi, ali takve ovdje nitko ne sluša. Pa evo, to sada kaže i poduzetnik Branko Roglić u Večernjem, tip koji svakako ima kredibilitet da dijeli savjete jer je jedan od najuspješnijih u ovom našem malom, mutnom akvariju ortaka i poslovnih ljudi. »Čudak« je bogat, ali za vozni park kupuje polovne aute. Promovira pravilo da se bar 90 posto profita mora reinvestirati u kompaniju. I nije u dugovima jer smatra da će onaj tko se natrpao kreditima sigurno propasti, samo je pitanje kada.

Grčka nam ne gine kad-tad ako se ekspresno ne izliječimo od tog sindroma umišljene veličine, koji je tipični refleks malograđanštine i kompleksa manje vrijednosti.

Mi smo mala fleka na karti Europe. Naš je jezik nama divan, ali on nikoga ne zanima. Kad se sazna da je ovamo došao neki stranac koji želi učiti hrvatski, novinari ga okruže kao da su vidjeli vanzemaljca. Perfektna tiraža za knjigu kod nas je tri tisuće primjeraka. Nitko vani ne uči naše pisce ni na studiju književnosti. Naša sveučilišta su po kvaliteti bogu iza nogu, možemo se busati koliko hoćemo, ali tu je Šangajska lista, pa, drugovi, ako laže koza, ne laže rog.

Toliko smo efemerni da nikoga ne možemo ni ucjenjivati. Čime? Da više nećemo praviti licitarska srca? A ni novaca nemamo. Slabo išta proizvodimo, jedino nam je more jako lijepo, ali s lijepim morem, ako ne znaš misliti dalje od nosa, možeš biti samo konobar i čekati napojnicu.

Fale nam tisuće ljude koji bi znali napisati pišljivi europski projekt da uzmemo novac koji nas u Bruxellesu čeka badava, drugi nas jedu za doručak. Naša srednja klasa nema za kino, ako ne računamo određeni postotak korumpiranih doktora, sudaca, sveučilišnih profesora, da, da, i novinara. A u uspješnim zemljama srednja klasa živi u kućama od 400 kvadrata, leti avionom i pola dana u godini jede vani.

Dakle? Dakle? Dakle? E pa vidite. Naši ministri ne mogu i ne smiju imati kancelarije u staklenim tornjevima, to nije normalno, a ni zdravo za državu koja nije u stanju otplaćivati svoje dugove. Nije to nikakav populizam. Priznaju nekidan da je tri četvrtine poslovnih prostora u vlasništvu države prazno, imaju ukupno skoro 200 tisuća kvadrata, ali brane se da »državna tijela ne mogu raditi u podrumima i na tavanima«. Ma nemoj? A zašto ne?

Odmah treba otjerati gradonačelnike, poput onog HDZ-ovog mahera u Obrovcu, koji se iz opanaka odmah nepogrešivo namjere na luksuzne aute s »trozonskom klimom«. I ne znate što je to? Jasno da ne, i ja sam to sada prvi put čula.

A treba i ovom narodu utuviti u glavu da je racionalno iznajmiti traktor ako nemaš zemlju od 50 hektara i da Tom Cruise može imati vikendicu u kojoj boravi 20 dana godišnje, ali ti ne.

Tako bismo se svi zajedno mogli izvući. Ovako –  jako teško.