Kao da je u zemlju propao, mjesecima se ništa nije znalo o Ivanu Viliboru Sinčiću, predsjedničkom kandidatu koga je krajem prošle godine, u prvom krugu predsjedničkih izbora, čak 16,52 posto birača htjelo vidjeti na Pantovčaku, a ni o njegovoj stranci Živi zid kojoj je zimus, u njenim najboljim danima, podrška rasla iz mjeseca u mjesec kao da je podiže neki ludi kvasac. No u međuvremenu su »zidari« došli do svog plafona, a onda se balon prilično brzo jako ispuhao. Sve u svemu, sada se vrte negdje oko izbornog praga, al pari s Orahom Mirele Holy.

Reklo bi se da su neuspjeh projekta Syriza i ostavka premijera Tsiprasa i hrvatske birače ipak prilično spustili na zemlju pa je u velikoj mjeri i ovdje splasnuo zanos da se nevolje u državi, našoj i bilo kojoj, mogu riješiti povicima »U boj, u boj« i setom brzih i čudotvornih rješenja.

Ipak, od mladog Sinčića, koji se odlučio vratiti na scenu i odmah baciti na stol svoju ponudu za parlamentarne izbore, čujemo da u konklavi Živog zida odustajanja nema, ambicije su i dalje velike i dirljive.

– Spremni smo – kaže Sinčić. – Stara generacija mora otići da bi Hrvatska imala budućnost.

A nakon što će Aleksisa Ciprasa izrijekom nazvati izdajnikom svoga naroda, »poput Milanovića i Karamarka«, pred birače će i sam baciti mamce tipa Ciprasovih.

Prvi je monetarna reforma i ukidanje valutne klauzule, dakle konverzija svih kredita u kune. Drugi je revizija pretvorbe i privatizacije. Treći lustracija »svih korumpiranih kadrova« s naglaskom na DORH i sudstvo.

Sa Sinčićem, naravno, o ljupkim zečevima iz njegovog šešira nema smisla polemizirati. Obećavati reviziju pretvorbe i privatizacije nakon 25 godina bilo gdje, a pogotovo u zemlji gdje Ustavni sud jednoglasno proglašava Ustav neustavnim da bi zaštitio ljudska prava ratnih profitera i zabranio njihov progon, to doista graniči s jednom ozbiljnom dijagnozom. No dobro, pustimo to, nema straha da će Živi zid i Sinčić dobiti izbore i u jednoj izbornoj jedinici, a kamoli u državi, stoga na njih ne treba gubiti puno vremena.

Ali imamo mi oko čega brinuti na drugim stranama, to jest kod ove dvije stranke koje jesu kandidati za pobjedu. Bit će i kod njih, ma kako se ozbiljnima gradili, hrpa ponude koja drži vodu dok majstori odu. A kasnije se tuci u glavu što si progutao ješku, gotovo ti je.

To se s velikom sigurnošću može reći već danas, jer sve što smo do sada od njih čuli, a do izbora je samo još koji mjesec, djeluje kao jedno veliko ništa. Nemamo blage veze kakvu bi politiku naredne četiri godine vodio Milanović, kakvu Karamarko, što bi koji od njih s gospodarstvom, porezima, zdravstvom, državnom upravom, seljacima, školstvom, i ičim što bilo koga od građana zanima.

Milanovićevoj garnituri raste rejting, bravo majstore, na račun trika s vojnom paradom, odlučnog »ne« oko Slovenaca i arbitraže i vrlo važnog otkrića da premijer umije biti ljubazan. Umjesto da dobivaš na cijeni ako ti ljudi vjeruju da si kadar ljudima bitno popraviti život u ovoj zemlji.

Karamarko, pak, iz svoje oporbene busije hrvatuje i kritizira sve što mu dopadne šaka i tako drži svoje biračko tijelo na okupu iako ni on sam ne zna što bi s vlašću, još mu Nijemci iz onog instituta nisu javili koji mu je program. Zato nije sasvim fer tražiti dlaku u jajetu tom dečku Sinčiću. On će sa svojim iluzionizmom dobiti nekih pet šest posto, pitanje je što ćemo s ovima koji će zgrabiti sve ostalo…