Usred izbjegličke tragedije naroda Sirije, Iraka i drugih zemalja u kojima sada hara nasilje, vlade Slovačke i Češke objavile su da će primati samo izbjeglice koje su po vjeroispovijesti kršćani. Ma ne, nije tome razlog što vlasti tih dviju država kod sebe ne žele muslimane, kako bi se vrlo lako dalo pomisliti, nego nešto sasvim drugo. Stvar je u tome, sasvim ozbiljno je izjavio glasnogovornik slovačkog MUP-a, da »kod nas nema džamija, pa bi muslimani ovdje teško uskladili svoj društveni život«.

Ponekad skoro da ne možeš povjerovati kakve je sve idiotske isprike i objašnjenja u stanju izmisliti politika kad oko nečega ima zadnje namjere koje baš ne smije javno priznati. Znači, prije nego što izbjeglice puste preko svoje granice, od traumatiziranih ljudi, koji spašavaju goli život, valjda će tražiti da potpišu da nisu muslimani.

Kad takve stvari čuješ, fino ti je pri duši jer u Hrvatskoj, barem zasad, nema ksenofobije prema izbjeglicama, uključujući i ljude muslimanske vjere, i da su službene izjave vrlo empatične i staložene. Taj ton nije promijenilo ni predskazanje šefa diplomacije Srbije Ivice Dačića, u čiju zemlju dnevno uđe dvije tisuće očajnih ljudi, da će se, zbog Orbanovog zida na granici Mađarske sa Srbijom, val izbjeglica, kojima su uglavnom cilj zemlje zapadne Europe, ubrzo okrenuti prema Hrvatskoj i Bugarskoj.

Prema migracijskim kvotama EU, Hrvatska je dužna zbrinuti (najmanje) 1,73 posto ljudi iz ratnih zona kojima je potrebna međunarodna zaštita, a već su na teritoriju EU, te još 315 izbjeglica od onih 20.000 koji se nalaze izvan granica EU. Kriteriji za određivanje tih obaveza unutar zajedničke europske politike pomoći migrantima su veličina države, visina BDP-a po glavi stanovnika, te stopa nezaposlenosti. Po tom aršinu ispalo je da Hrvatskoj nije natovaren na leđa neki veliki teret, iako uvijek ima i takvih koji će reći da je i to previše, da mi nemamo ništa s Bliskim istokom, Irakom i Iranom te da problem ISIL-a moraju riješiti velike sile kako bi se stvorili uvjeti da nitko ne mora bježati iz svoje domovine.

No zemlja kao što je naša, koja iz devedesetih i sama ima veliko iskustvo sa zbrinjavanjem vlastitih prognanika te kolona iz BiH, a čije su građane, s druge strane, godinama srdačno primale mnoge europske i prekomorske zemlje, možda bi morala pokazati i veću velikodušnost nego što je taj minimum administriran točno preciziranim kvotama.

Takve se stvari brzo zaborave, ali za vrijeme sukoba u zemljama bivše Jugoslavije, samo je mala Austrija udomila 160.000 izbjeglica iz ove regije, a 110 tisuća ljudi je u toj zemlji i ostalo.

Tako je bilo s Njemačkom, skandinavskim zemljama, Kanadom i drugima. Vani, uostalom, žive, rade i konzumiraju sva prava generacije ljudi koji su ovdje rođeni, a onda su, iz raznih ekonomskih i političkih razloga, ne samo zbog rata, odlučili napustiti ovu državu da bi potražili sreću negdje drugo. Nezahvalno je zbrajati, ali nekoliko milijuna Hrvata i njihovih potomaka živi izvan Hrvatske, najviše u Njemačkoj, SAD-u, Australiji, Kanadi, Argentini… Trenutno mladi iz naše zemlje odlaze u Irsku i drugdje u potrazi za boljom egzistencijom.

Mnoge obitelji iz Hrvatske, dakle, vrlo dobro znaju kako je teško kad se mora ići od kuće u tuđinu, a pogotovo kad se bježi od progona i smrti. I da za gostoprimstvo nisu bitne ni crkve, ni džamije. Nego imaš li srce.