Proslavljanje je, evo, završeno, buka se smiruje, pa je, kao i svake godine poslije obljetnice Oluje, počelo hlađenje od euforije.

Meni osobno, u to je ime upravo došao račun za srpanj od 800 kuna za vodu, što da se radi. Nemaš se kome žaliti na tu luđačku skupoću u Bandićevoj prijestolici, kao ni u bilo čijoj drugoj. Uostalom, samo bi se, ni za što, na šalterima izgubilo vrijeme.

A da je bila žega, bila je, pa se svaki dan zalijevalo ovo malo zelenila oko kuće da sve ne izgori… Ali da mi je znati koliko li onda rebnu po džepu te koji imaju perivoje, vrtlare i bazene?

U svakom slučaju, barjake sada treba smotati i uglaviti se opet u mahom nespektakularnu stvarnost, latiti se obaveznih radnji u svojim običnim, neznanimljivim i neherojskim životima i uzeti natrag svoja stara obličja prozaičnih, malih ljudi. Pritom je, dakako, osobito važno da svi odmah svojski navalimo na posao – ako ga, naime, imamo – da se, osim za poslati djecu u školu i kućne račune, zaradi i za mimohod i ostale troškove kolovoških patriotskih svečanosti, jednako oni koji su smatrali da ih treba imati pa što košta da košta, kao i mi koji smo bili suprotnoga mišljenja. A općenarodnih ćemo dugova osim toga imati još.

Jer Vlada je, recimo, u naše ime odlučila da smo dužni zaraditi deset milijuna kuna za crkvu u Kninu, gdje je nezaposlenost mračih 33 posto, dakle više nego dvostruko veća nego u Hrvatskoj, ali gdje svejedno, pa kud puklo da puklo, moraju imati najveću bogomolju u državi.

I tako je sada završena i otvorena crkva »Gospe od velikog hrvatskog krsnog zavjeta«, majke ti mile, ni imena joj ne možeš zapamtiti, zdanje koje može primiti tisuću ljudi, sastav cijele jedne regimente, a projektirao ga je najbolji splitski prijatelj Ive Sandera Jerko Rošin.

Naravno, koštao je taj velebni podvig ukupno 40 milijuna, a ne samo tih deset za koje će direktno teretiti nas. I utoliko ćemo morati poslati još nešto para HDZ-ovoj gradonačelnici Josipi Rimac, koja je na proslavu Oluje došla vrlo uznosita, u bijeloj čipkastoj haljini, kao da ide na krizmu. Naime, i Grad Knin, u kome je ona alfa i omega, oduševljeno se javio za suinvestitora rečene crkve, ne brinući se oko jedne tako banalne činjenice da njihova slabašna privreda ne zarađuje dovoljno novca za sumanute ekstravagancije. A to onda znači da će im još i taj račun morati ljubazno nadoknaditi država. Bolje rečeno, opet ja, opet mi. Jao joj se da neće, bilo bi »jugofila« i »udbaša« na bacanje.

Ali našim obavezama ni tu još uvijek nije kraj, budući da je helikopter Hrvatske vojske u taj isti ekonomski nerazvijeni Knin – gdje je jedno od najvećih privatnih poduzeća apoteka i gdje većina zaposlenih radi za državu – dopremio novi bročani kip Franje Tuđmana, visok skoro dva i pol metra i težak pola tone, bez kamenog postamenta koji teži još 1800 kila. 

Skupi kip naručila je gradonačelnica, umjesto da svojim sugrađanima dovede investitore i otvori radna mjesta, iznoseći mišljenje da će taj kninski Franjo sigurno biti »najponosniji i najprkosniji« od svih kipova u Hrvatskoj. Dobila je, doduše, jednu posve drugačiju prikazu u izvedbi kipara Mire Vuce, ali platiti to opet nema tko nego mi.Prihvatimo se, dakle, posla sada kad su se domoljubi nauživali Thompsona i kninskoga derneka. I u mom kvartu najveća je zastava za Oluju izvješena na jednom naherenom kućerku s oguljenim prozorima čiji stanari primaju socijalu, a žive od šverca.