Da, OK, divno, jučer smo se povukli iz arbitraže. Sabor je izrekao svoje odlučno i kompaktno »ne«. Ako se postupak, uz amen Europske komisije, i nastavi bez Hrvatske, smatrat ćemo da nas se rezultati ne tiču i nećemo ih priznati. Dogovor o granici je potreban, ali slovenski akteri su ovaj pokušaj teško kompromitirali. Takve okolnosti jesu tražile odlučan potez, ali ostaje nam teško pitanje je li najmudriji odgovor doista bio raskid koji implicira da se priča mora opet vratiti na početak.
Ili je kvaka naprosto u tome da je predizborno senzibilizirani Milanović – kad mu je ova afera domunđavanja na slovenskoj strani već sama pala u krilo – ukapirao da treba skočiti i pokupiti vrhnje za sebe prije nego što mu »domoljubna« konkurencija otme političke poene na zavodljivoj temi državne granice.
A momak je u tome svakako i uspio.
Ionako će se ta neriješena stvar sa Slovenijom, koja je na tapetu već cijelih 25 godina, i nikome se, budimo realni, zbog nje nije ništa loše dogodilo ni ovdje, ni tamo, opet godinama kiseliti i razvlačiti u međudržavnim odnosima i po briselskim hodnicima. I opet bez neke spomena vrijedne štete. Tako da je narodima s obje strane od početka potpuno jasno da se oko svega toga nemaju potrebe nimalo uzrujavati.
Što se hrvatskih građana tiče, oni stoput više razloga za brigu imaju momentalno na jednoj posve drugoj strani, tamo gdje se stvari vrte oko pravosuđa i Ustavnog suda, ali time se, budi bog s nama, nitko ne bavi.
Zbog te karikature od sustava i dijela važnih kadrova u tom sustavu kod nas se ne zakazuju izvanredne saborske sjednice. Oko toga se nitko ne mobilizira, bilo u vlasti, bilo u opoziciji, da se vidi što činiti, iako razuman čovjek stalno ima dojam da se iz tog segmenta države – koji bi trebao biti stup demokracije – svako malo izruguju i njemu, i njegovom odgoju, i njegovom rasuđivanju, i njegovom osjećaju za ono što je pravedno, ispravno i logično.
Tu bi politički faktori imali o čemu raspravljati, a pogotovo nakon serije šokantnih odluka u dijapazonu od Bandića i Glavaša, do braće Mamića i Sanadera.
Pa Hrvatska je valjda jedina europska zemlja kojoj su vrane toliko popile pamet da više nitko ne može dokučiti čemu služi institut jamčevine ili zbog čega je bitno da se svjedoci štite od osumnjičenih i optuženih osoba. Jedina zemlja u kojoj se pravomoćno dovršeni postupci ruše zbog proceduralnih pogrešaka i zbrdazdola primijenjenih zakona. Jedina zemlja gdje osobi protiv koje se vodi postupak za kriminal na gradonačelničkoj funkciji sud dopušta da i dalje normalno radi.
Samo kod nas se valjda mora na sudu dokazivati da je predsjednik vlade službena osoba. Samo ovdje Ustavni sud neobuzdano uzurpira ovlasti drugih tijela vlasti. Zakonodavac mijenja Ustav na način oko kojega se ne slažu ni dva profesora prava koji sjede u dvije susjedne sobe. Predsjednik najvećeg suda u zemlji istupa u javnosti kao prijatelj kompromitiranih osoba i politički agažirani agitator. Samo tu mogla je u Ustav ući odredba o nezastarijevanju ratnog profiterstva, koja je (navodno) neprimjenjiva jer su prije te promjene Ustava sva takva djela – već lijepo bila u zastari. Sav taj užas kod nas nije nikakav potencijal za zabrinutost ni za političku akciju. Ali zato su četiri zaseoka uz granicu u ovoj kulturi nepresušna inspiracija za masovke i ritualne plesove.
I onda se pitamo gdje je problem i zašto nam ne ide.
