Misliš, hajde, zasviralo se pa će se i za pojas zadjenuti, ali ne.  I dalje je na tapetu »lički hamburger«, neustrašive novinarske ekipe odlaze vidjeti može li se još kojega ugostitelja – kukala mu majka – uhvatiti negdje na Plitvicama kako faširanu šniclu daje s dva komada kruha.

Ali sada bi plitvički trudbenici radije ostali bez jednog bubrega nego da im ponestane okruglog peciva za »američki« hamburger.

Zaklinju se djecom i svim svecima da se toga jezivoga dana – kada je buknula ova glupava afera, još je malo falilo da čovjeka ne objese na ličku bukvu, svima za pouku kako se ne može nekažnjeno kaljati obraz domovini nedostojnim posluživanjem hamburgera – dogodila kobna navala posjetitelja i zalihe su planule.

Tumače u isljedničke diktafone, jadničci, kako je taj konobar upozorio gosta da mu je ostao samo kruh, ali da to više nikad, nikad i nikad neće napraviti.

Jer sada razumiju da se crni oblak spušta na civilizaciju kad netko u Hrvatskoj preuzme nedolični hamburger i da se tada šalju uzrujana priopćenja iz ministarstava turizma, vanjskih poslova, a bilo bi dobro i kulture.

Stvarno je u pravu onaj tko je prognozirao da uskoro, kao i svake godine, počinje sezona zgražanja nad takorekuć protunarodnim cijenama u Dubrovniku, sezona istraživanja o tome koliko sve bestidnici naplaćuju kavu na Jadranu i izvještaja o pohlepnim privatnicima koji nemoralno deru kožu nezaštićenih turista. Već je, evo, počelo.

Pa, ljudi moji, kome je skupo, neka ne jede na Stradunu. Zapravo, neka ljeti uopće ne kroči u Dubrovnik ako nema tetku u Mokošici, ne idem ni ja.

Nije li se, uostalom, masi Hrvata, negdje na obaveznim turističkim lokacijama u inozemstvu, dogodilo da smo zijevali u čudu kad je stigao račun za tri espresa, tri bočice vode i dvije kokakole. Ali to ti je pouka da, ako baš nisi pri parama, ne piješ tu kavu ispred crkve Notre Dame u Parizu, niti da naručuješ koktele od livriranog konobara u njujorškom West Endu.

Kao svi su sada zaboravili kako smo nekad vodili klince u Gardaland s pohanim krmenadlima, pitom od jabuka i sokom od limuna i bazge u gepeku, mi osobno jesmo, tamo devedesetih, kad su plaće bile tristo maraka, ako.

Ali nismo to radili zato što smo kreteni i bolesni Moliereovi škrci, nego zato što su nama tada čak i te špagete a la carbonara bile preskupe kad računaš cijeli dan na putu, troje djece, koliko im sladoleda treba, sve drangulije na koje će pokazivati prstom i sve ostalo.

Slušam ta populistička snebivanja nad time što hamburger na Plitvicama prodaju za 30 kuna, a kilu pečene janjetine za 250. A koliko bi trebalo biti? Hamburger pet kuna, a janjetina pedeset? Pojedi ti negdje vani lokalni specijalitet poput janjetine za tridesetak eura, a ručat će od toga troje ljudi.

Ovakve priče uvijek me podsjete na duhovitu opasku kolege Ratka Boškovića koji mi je jednom rekao: »Cijeli život moram iznova pisati jedan te isti tekst. Da stvari vrijede točno onoliko za koliko ih možeš prodati«.

A Plitvice su jedna od naših atrakcija, valjda ćemo upravo na takvom mjestu, kao i u Dubrovniku, kao na Brijunima, u Rovinju i na Hvaru, najbolje tržiti svoje turističke prednosti i ljepote, kao što se to radi svuda na svijetu.

A prošao bi i taj hamburger u kruhu da od njega nije na silu napravljen skandal, ne’š ti, kao da naš čovjek ne pojede koješta na putovanjima, pa oko toga ne izvodi bijesne gliste.