Ovih dana na sve strane je objavljena navlas ista priča o nekom Anti Oršoliću iz Osijeka koji je odlučio postati poduzetnik i otvorio je pekarnicu.

Ima u Hrvatskoj na stotine pekarnica i pekara, ali njih nikad nećeš vidjeti u medijima, nikome ne pada na pamet donijeti uredniku škrabotinu o tome tko je otvorio pekarski obrt, tko ga je zatvorio ili prenamijenio.

Kruh, krafne i slane perece uzimamo nekako zdravo za gotovo, kao i te vrijedne ljude koji ih prave. Uđeš, daš pet kuna, uzmeš pecivo. Nema tu ništa napeto, čut ćeš za njih samo ako u gluho doba noći frcne kratki spoj pa nevoljniku izgori cijela pekara.

Ali s ovim Slavoncem Antom ima jedna kvaka koja ga je i dovela u vijesti.

On je, dakle, bio branitelj u mirovini, živjelo se teško, pa je svoju ratnu mirovinu zamrznuo i pokrenuo pekarnicu. Početni kapital je posudio, posao fino ide, sada ih je zaposleno već četvero, a treba mu i peti radnik.

Da nema šatora u Savskoj 66, vjerojatno ni Ante Oršolić nikad ne bi postao slavan sa svojim burekom i buhtlama, ali znamo da je kontekst majka mnogih dobrih priča.

A kontekst je ovdje to da jedna vrlo glasna skupina branitelja nikad nije zadovoljna ni sa čim što im daje sustav pa bjesne i demonstriraju dok se svima ne popnu navrh glave, pogonjeni uvjerenjem da im se mora osigurati sve što traže i da za to novca mora biti, pa orilo, gorilo.

Anto je, međutim, predstavnik one druge vrste branitelja, mnogo, mnogo brojnije, ali nečujne, koji su svoju ratnu prošlost spremili u povijest, a danas pokušavaju živjeti i raditi normalno, u skladu sa svojim kapacitetima, kao sav ostali svijet.

Novopečeni osječki pekar sam je nešto ozbiljno poduzeo da svoj život učini boljim, umjesto da se žali, preuzeo je rizik. I time je ovdje kod nas postao zanimljiv lik.

Nepravedno je to, ali je tako. Uvijek su pod svjetlima pozornice i u prvom planu oni koji dreče, jadikuju, traže, proklinju i optužuju.

Koga interesiraju svi ti dosadni mirni i radini ljudi koji smatraju da su sami odgovorni za sebe i svoju obitelj i suodgovorni za stanje u svojoj zajednici i u društvu?

Tih neprimjetnih i tako običnih pune su braniteljske zadruge kojih je oko 450 diljem Hrvatske. Nekadašnji ratnici iz gardijskih brigada, koji danas uzgajaju pčele i prave sir, ne sjede po kafićima i ne idu u TV emisije da bi kukali nad svojim životom, nego rade i zadovoljni su jer nešto stvaraju i jer svojim rukama uzdržavaju svoju djecu.

Među svim tim ljudima, koji nikad nisu tema jer oko njih nema vike ni uzbuđenja, tisuće je volontera koji rade tisuću korisnih poslova za opće dobro. Tu su i one skupine mladih koji su sami odlučili da će oni početi čistiti gradove od fašističkih grafita.

Da, mnogi će s pravom reći da je to dužnost gradova i općina. Ali lokalne vlasti to ne čine, a ova skupina momaka i djevojaka javlja se za posao jer vjeruju da će obaviti nešto važno.

Čuje se povremeno i za ekipe poduzetnih roditelja koji, zajedno s nastavnicima, sami uređuju škole i vrtiće u koje idu njihova djeca, kreče prostorije, sade zelenilo i od rabljenih stvari izrađuju igračke, vlakiće, šatore i kućice za ptice. Točno, sve to treba napraviti netko drugi i svatko s pravom može reći »Ne, to nije naša stvar«.

No sjetimo se Gandija koji je rekao: »Ti budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu«.

Velika može biti snaga malih ljudi.