Moram reći da mi jučer, u nedjelju, nije bilo ni na kraj pameti nikakvo grintanje povodom loše kvalitete novinarstva, htjela sam pisati o nečemu desetom, premda povoda za ovo ima stalno.

Prethodnih su dana, na primjer, neke televizije, predvođene HTV-om, s prosvjeda ratnih veterana na Markovom trgu izvještavale tako sramotno da se tih njihovih uradaka ne bi posramio ni legendarni Smiljko Šagolj.

   Planove da brzo nalupam što sam već bila naumila i odem na zrak, poremetio je, međutim, golem tekst i naslovnica u Jutarnjem o Josipu Guciću, jednom od najpoznatijih mahera iz kriminogene plejade tajkuna iz devedesetih, koji je tek nekidan, nakon 15 godina, nepravomoćno osuđen za masivno ratno profiterstvo u Makarskoj.

No Gucić je, kao što je poznato, već godinama u bijegu i pravna država ga može poljubiti pod rep, kao i njegovog parnjaka Kutlu, iako najdražeg Tuđmanovog Janjevca koji mu je okretao volove u Dubravi, zbog ovoga i drugih milijunskih kaznenih postupaka traže čak četiri suda u Hrvatskoj i slika mu je na tjeralici.

   Svakako, o besprizornom tipu koji se do 1989. skrivao u Njemačkoj jer su ga jugoslavenske vlasti tražile zbog krađe srebra iz Trepče, a onda je, uz pomoć HDZ-a, maznuo masu hrvatskih poduzeća s devet tisuća radnika, i iz svih njih isisao i zadnju paru – servirana je publici ganutljiva melodrama od koje ti bude zlo u želucu.

S Gucićem, ratnim profiterom koji je zbrisao u Beograd, a čija obitelj u Hrvatskoj i dalje fino posluje s novcem koji je u velikoj mjeri on zgrnuo, novinarka razgovara kao s progonjenim svecem, a njegova trabunjanja i friziranja općepoznatih činjenica ekstenzivno citira uglavnom bez ograda i podozrenja.

   Tako saznajemo da siroti Gucić, u onim svojim zlatnim vremenima 26. na listi najbogatijih u Hrvatskoj, sada slomljen i sam obitava u »skromnom beogradskom stančiću«, da ima zdravstvenih problema, da je »pobjegao od nepravde«, da je sve uvijek radio jako pošteno, da su mu stečajeve svih tvrtki »namjestili« te da je ova presuda »politička« i donesena po diktatu »mafije«.

I, još povrh svega toga, sama novinarka ocjenjuje da je kazna od osam godina »drakonska« premda se Gucić ipak nada da će krajnji ishod biti pošten jer u Hrvatskoj »ipak još ima poštenih sudaca«.

   Baš me zanima što bi na tu bljutavu limunadicu o Guciću imali reći svi oni radnici koje je to milo nevinašce pobacalo na cestu i njihove obitelji ostavio bez kruha.

Ne znaš bi li se prije smijao ili plakao, ili bi najradije bacio Molotovljev koktel kad naletiš na ogledne primjerke propadanja hrvatskog žurnalizma poput ovoga.

Takvih materijala danas ima u solidnim količinama, ne samo na otužnoj periferiji struke koja je već razvedena poput Kariba, nego bogme i u najutjecajnijim medijima, gdje se izvrsne priče i analize često objavljuju tik do najgoreg novinarskog smeća.

   No, ionako cijela ta stvar s medijima u našoj dragoj domaji ide dođavola pa bi se o tome u ovom društvu trebalo zabrinuto javno raspravljati svaki bogovetni dan, umjesto da građani pojedinačno psuju ovu našu industriju i njene sve mnogobrojnije s kolca i konopca dovedene kadrove jer ih, da prostite, zajebavaju u zdrav mozak za njihove vlastite pare.

   Malo mi je teško to reći, ali već i slijepac vidi da su upravo mediji jedan od glavnih krivaca za mnogobrojne probleme ovoga društva koje samo sebi grize rep gdje god da se okreneš.