Stvarno treba uvijek biti krajnje podozriv prema pozivima na jedinstvo i zajedništvo, a onako eksplicitni dernek na glavnom trgu u Zagrebu i bedaku je mogao pokazati zašto.

   S porukom da je »vrijeme za čistu Hrvatsku«, na okupljanju uime »zajedništva« politički je debitirala nekadašnja misica nepoznatog obrazovanja, udata za bivšeg nogometnog reprezentativca Roberta Kovača. Ta sanitarna stremljenja posebne gošće Glogoškoga i Klemma potpuno su mi strana i odbojna pa u bratstvo i jedinstvo koje oni propagiraju svakako ne bih ulazila ni mrtva, niti bih u njemu voljela vidjeti ikoga svoga.

   Moja najbolja prijateljica je Makedonka udana za Hrvata. Pradjed mi je bio Grk. Jedna prijateljica je Albanka rodom iz Prištine. U obitelji i krugu meni bliskih ljudi ima Crnogoraca, Slovenaca, Srba, Mađara, Bosanaca i Židova, pardon Anice Kovač, vaša »čista Hrvatska« za mene bi bila logor, geto i nakazna karikatura moje domovine.

   Priredbu kojoj su organizatori prepotentno nadjenuli ime »Skup zajedništva, 100 posto za Hrvatsku, zajedno do pobjede« možda bih gledala s nešto više naklonosti da se na njoj nije skandiralo »u boj, u boj«. Da se premijeru nije prijetilo da će ga sila svrgnuti na demonstracijama ako ne zapleše po diktatu Šatora. I da od Klemma, koji je umislio da je ban Jelačić, i drugara mu Glogoškog nismo čuli ono »ako žele rat – imat će rat« i »nema predaje«. A onda, s mračnim bubnjevima u pozadini, i njihove patetične uzdahe o stvaranju »društva po mjeri svakog čovjeka«.

   Bože me sačuvaj zajedništva na političkom projektu Šatora, na principima vojne diktature i na ideologiji Thompsonovih budnica, oko čega su se trkom bratski sjatili Dario Kordić, Glavaš, Bujanec, Božidar Alić i Ruža Tomašić. Hvala, ali – ne, hvala.

   Kome osim manipulatorima danas treba »zajedništvo« koje urla jezikom rata, prijetnji i ucjena i čije su maskote osobe s kojima pristojan čovjek neće sjesti ni u isti kafić. Ma kome danas može biti do krvi i do nasilničkih prevrata koji se valjaju ulicama, umjesto do mira, rada i normalnog razvoja ovog društva i ove države.

   A osobito su gadljivi pozivi na zajedništvo u kompaniji s ratnim zločincima i ekstremistima koji bi Hrvatsku rado očistili od »gostiju«, a bogami i od nas Hrvata koji ne dijelimo njihov rezon glede bilo čega osim možda vremenske prognoze.

   Društvo s kojim bi ovi »zajedničari« bili sretni nije po mojoj mjeri pa neka se zato, tamo u Šatoru, ne posvećuju obrani mojih interesa, kao ni interesa »maloga čovjeka«, jer ih mali čovjek nije ni izabrao, ni ovlastio da ga bilo gdje zastupaju, predstavljaju i štite. Jer to šatorsko »bratstvo« zapravo je zamišljeno kao novo jednoumlje.

   Pa zar se nije upravo na to sve svodilo uvijek kada su razni mračni vođe vabili narode idejama zajedništva i sloge da bi ih lakše stavili pod čizmu i propisali im što smiju misliti?

   Danas smo, međutim, ipak u demokratskom društvu, a sama njegova definicije je slobodna borba različitih ideja, stavova i argumentacija. U demokraciji nikad ni oko jednog pitanja zajedništvo niti postoji, niti ga treba biti jer se praktički oko svega sudaraju i jedno drugome proturječe razna uvjerenja, interesi, iskustva i ciljevi.

   Zato je u demokraciji jedina i maksimalno moguća mjera nacionalnog jedinstva – ustav. Tražiti i milimetar preko toga je opasno. A ovo što rade šatoraši i njihovi patroni iz sjene opasno je na n-tu.