Živi zid postao je treća stranka. Prvo HDZ, pa dosta lošiji SDP. Pa Živi zid, pa Most tek iza njih. No kad, onako staromodno, kreneš brojiti konkretne stvari s kojima su se tako proslavili, od te metode moraš brzo odustati. Mesa tu nećeš naći.
Sa Sinčićevog i Pernarovog radnog stola nema zakonskih prijedloga. Nijedna jaka politička inicijativa, društvena akcija ili kampanja koju bi pokrenuli pa time razbuktali općenarodne simpatije. Zero.
A ako opipljivog sadržaja nema ni u parlamentarnom, a ni u terenskom radu Živog zida, a njih svejedno evo na trećem mjestu, onda to znači da iza rasta njihove popularnosti stoje neke druge tajne, nepronične uvriježenim alatima kojima se tumači rejting političkih snaga u javnoj areni.
Pa što je onda? Koje bi to tajne bile? Prejednostavno se prikloniti onima koji se osipaju drvljem i kamenjem na Ivana Pernara, glavnog manekena Živog zida, ismijavajući ga kao klauna, cirkusanta, luđaka, tipa koji bi se skinuo gol i stavio lonac sarme na glavu samo da bi ga se još više slikalo. Točno je da Pernar trči za publicitetom i hvata svaku priliku da se dočepa medijske pažnje. Napušta TV emisije, okida selfije pred pučkim kuhinjama, 55 puta se javlja za riječ i upravo uživa u tome što mu je Reiner, onako nedoraslo, omogućio da bude nasilno iznesen iz sabornice. Pernar je populist par excellence, to vidi i slijepac. Ali možda ljudi ipak nisu takvi kreteni da ih je Pernar u stanju baš toliko zaludjeti sa svojim prozirnim i nekorisnim egzibicijama i spektaklima, a Sinčić i ova druga dvojica živozidaša s njihovim paušalnim analizama i etiketiranjima.
Prije će biti da je ljudima naprosto puna kapa ovih srednjestrujaških politika i svih kiselih darova kojima su im one nakrcale živote. Pa sada plješću svakome tko drsko provocira tu uobraženu, a jalovu moć, baca je iz takta i tura joj prst u oko. Eto to su Pernar i Živi zid.
Most, koji je skočio na pozornicu s obećanjima da će razbucati zabokrečinu i natjerati politiku u zlatni kavez moralnih principa, ušao je u vlast i već se u mnogome poistovjetio se sa starim vladajućim elitama. Sjećamo kako je mostovac Ivan Kovačić rekao da su Most i HDZ »kao nebo i zemlja«. Bilo je to prije samo tri mjeseca, a eto ih sada zajedno u Vladi u kojoj je ministar uprave tko? Ivan Kovačić. Ni tu, dakle, nema kruha, zaključuje onaj dio biračkog tijela koji više nikome ne vjeruje i koji svoje šanse ne vidi nigdje osim, eventualno, u vlaku za inozemstvo. A kako je takvih sve više, tako raste i Živi zid.
Kad već nitko od tih vlastodržaca, koji se samo rotiraju na Markovom trgu, ne čini ništa da bi priprostom svijetu omogućio normalan, skroman život – pa zar je to neki osobit zahtjev? – onda neka, umjesto njih, Pernar dere kožu tim debelokošcima. Kad vide da ne mogu dobiti to što hoće, onda žele barem vikati i praskati na ono što neće. A ne žele lopove, uhljebe, korupciju, nepotizam, razbacivanje javnog novca, bijedu, hipokriziju, laž, manipulaciju, poniženje i da se njihovoj djeci oduzima svaka nada. Za njih to javno izvikuje Živi zid. Niš koristi, da. Ali i taj ispušni ventil već vrijedi deset posto popularnosti, skoro kao trećina HDZ-a i pola SDP-a.
