I Bruxelles je jučer korigirao prognozu kretanja gospodarskih aktivnosti u Hrvatskoj s loše na – još puno goru. Već nekoliko godina kod nas se iz vrha vlasti, onda HDZ-ove, a sada SDP-ove, pothranjuju nade da je kriza konačno na izdisaju i da će sljedeća godina napokon biti bolja. Ali od toga nikad ništa. 

   Iz Banskih dvora non stop se traži još samo malo strpljenja, no sretni preokret svejedno nije nastupio ni 2010., pa onda ni 2011., pa onda ni 2012.. A svi misle da neće ni 2013. Za kontinuitet loših vijesti jučer se pobrinula Europska komisija, koja je, od veljače do sada, više nego podvostručila svoju prognozu pada hrvatskog BDP-a za ovu godinu. Prije samo tri mjeseca, očekivali su da ćemo imati minus od 0,4 posto, ali zato dogodine rast od 1,4 posto. 

   Sada nam već predviđaju pad gospodarstva od jedan posto, a za 2014. jedva simbolični rast od 0,2 posto. 

   Dakle, prilično je izvjestan novi neuspjeh u ovoj godini, a i utjeha za sljedeću dosta je bijedna. Da ćemo 2013. ipak završiti u plusu još vjeruju samo Linić, koji i dalje ustrajava na rastu od 0,7 posto, i Grčić koji se neumjereno uzda u ljekovita svojstva optimizma. Ali činjenica je da se ne vidi odakle bi se i taj njihov mali plus mogao iscijediti. 

  Ova kola već odavno idu nizbrdo. A Hrvatska je u svakom smislu tako strašno zapuštena zemlja da preokret može donijeti samo duboko oranje, i to na milijun strana istovremeno. Toga će postati bolno svjestan svatko ako samo letimično pogleda naokolo. 

   Kako ćemo, recimo, rasti kad samo 15 posto od tih naših ionako premalo doktora znanosti radi u gospodarstvu dok realni sektor u EU zapošljava 50 posto, a u SAD-u čak 75 posto vrhunski obrazovanih? 

   Kako ne bi išli kvragu i hrvatska ekonomija i građani kad su vlade u ova dva desetljeća spiskale 17 milijardi kuna javnog novca samo za saniranje bolnica, tih istih koje uvijek prijavljuju nove i nove gubitke? 

   Zar itko uopće vjeruje da se dobro piše mentalitetu kojem je prihvatljivo da grad Split – dok mu je proračun u minusu – podiže velebni spomenik Franji Tuđmanu? Mentalitetu koji sliježe ramenima kad istog dana otvori bolovanje 50 pristojno plaćenih stjuardesa i stjuarda u državnoj aviokompaniji koja je najskuplja u Europi i svejedno je u ogromnom minusu i na korak do stečaja? 

  Može li se očekivati prosperitet u državi koja 20 godina ne zna staviti u funkciju svoju ogromnu imovinu pa joj ona donosi zaradu od samo 0,7 posto BDP-a, za razliku od, recimo, Norveške koja na imovini inkasira 11 posto BDP-a? Ili državi koja najveće poljoprivredne poticaje isplaćuje tvrtkama Ivice Todorića, vrlo sposobnog trgovca koji je najveći uvoznik hrane? 

   Kako očekivati rast u zemlji u kojoj sindikati, na velikom prosvjedu protiv vladine politike, odabiru za inspiraciju upravo pjesme Marka Perkovića Thompsona, čovjeka koji državu vara na porezu? Iliti u zemlji u kojoj fizička osoba, tip koji je prvi na Linićevoj listi poreznih dužnika, državi duguje 65 milijuna kuna, a još nije u zatvoru? 

   I tako možemo nabrajati u nedogled te nonsense, te olovne kugle oko nogu, zbog kojih se Hrvatska ne razvija. I zbog kojih se i neće razvijati sve dok ih ne rastavi, ukloni i promijeni. Stvarno nam ne treba Bruxelles da nam to kaže.