Za vikend su ga izabrali da vodi Klub utemeljitelja HDZ-a Dr. Franjo Tuđman i, na popisu 25 članova Predsjedništva, njegovo je ime odmah uvršteno pod brojem 12. 

   Broj 12 zove se Milan Kovač i u vrh stranke montirala ga je njegova nova funkcija. Da se za njega stvori mjesto, bivši Broj 12 Đuro Perica usmjeren je u političku mirovinu. Tako je Karamarko odlučio, a delagati su samo odglasali. 

   Ni najbolji današnji studenti politologije vjerojatno ne bi voljeli da na ispitu izvuku pitanje o novom Broju 12 jer njega u politici nema već više od cijeloga desetljeća. Izbacili su ga iz HDZ-a još 2002., kad je zajedno s Pašalićem osnovao Hrvatski blok. A kako ta osveta poraženih nije uspjela, Kovač nestaje sa scene, donekle utješen velikom dužnosničkom mirovinom. 

   Da se vrati, čekao je dugo. Lani je tražio da ga se ponovno primi u HDZ. Ali zvijezde su mu se stvarno nasmiješile tek nekidan, u Godini Zmije. I evo ga sada u najužem timu predsjednika stranke. 

  Kud ćeš zornijeg dokaza prema kojim gudurama Karamarko vodi HDZ nego što je njegov mig ohrabrenja za ulazak u Predsjedništvo upravo pašalićevcu Milanu Kovaču. 

   Jer nekadašnji ministar zloglasne Tuđmanove privatizacije, koji je 1999. preuzeo i sinekuru ministra za BiH, doista nije nikakav politički, ni intelektualni kalibar. Svoj politički CV zaradio je kao jedan od tih ispraznih i poslušnih »talking headsa« vladajuće politike devedesetih. Nema tu, dakle, nikakve kadrovske kvalitete za »moderni« HDZ, naprotiv. 

   Pametan se sigurno ne bi otimao da dovede političara koga će birači sutra (ispravno) povezivati isključivo s privatizacijskom pljačkom i s kiselim plodovima Tuđmanove i Šuškove paradržave Herceg Bosne. 

   No predsjednik HDZ-a ipak je uvjeren da je s Kovačem na strašno velikom dobitku. On se naprosto opsesivno uzda u to da će ga u pobjedničku orbitu najlakše vinuti nerafinirana ultradesničarska ideologija u kojoj se njegova nova akvizicija i dandanas praćaka neobuzdano, kao šaran u mutnoj bari. 

   A kod Milana Kovača, u ovih desetak godina, nije bilo baš nikakvog političkog sazrijevanja. O tome izvrsno svjedoči njegov intervju jednom braniteljskom portalu krajem 2011., prije parlarmentarnih izbora, kad svakako još nije znao da će postati funkcioner Karamarkovog HDZ-a. 

   Tamo Kovač, recimo, napada Mesića zbog »nesmiljenog veličanja antifašizma« i sotoniziranja svega »što je napravljeno od 1990. do 2000., a pogotovo od 1941. do 1945., kada je stvorena i pet godina živjela Nezavisna Država Hrvatska«. 

  Zatim dokazuje kako je u devedesetima vladala velika sloboda medija. Hvali rezoluciju o nenadležnosti Haškog suda nad Bljeskom i Olujom koju je donijela njegova vlast. I naglašava kako je »najveća pogreška bila to što se pristalo na ukidanje Herceg-Bosne«. 

   A od svega je najbolje to što je budući Broj 12 i tada, krajem 2011. godine, još uvijek čvrsto uvjeren da će EU primiti Hrvatsku tek zajedno sa Srbijom (!), kao da je prespavao završetak pregovora. 

   Ako ne računamo Ružu Tomašić, takav grandiozni politički talenat poput Kovača mogao se danas ovako skupo prodati samo Tomislavu Karamarku, koji u anketama ne stoji ovako katastrofalno loše nimalo slučajno. Samo još fali da mu dovede Pašalića.