Usred ljeta moždane vijuge ljubitelja enigmatike u zemlji Hrvatskoj cvrče pod dvostrukom termičkom obradom. Kao da nije dovoljno što se moraju kuhati na plus trideset i nešto Celzijevih stupnjeva, dodatno ih grije i vatrica znatiželje na kojoj se prže dok pokušavaju odgonetnuti što to znači kad netko 2016. zaurla »Za dom – spremni!«.

Tehnički ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić priznaje da do točnog odgovora ne može doći sam, pa u pomoć poziva predstavnike dviju struka: »Odgovor trebaju dati povjesničari koji se jasno trebaju odrediti prema pozdravu ‘Za dom – spremni!’, kao i pravosuđe. Hrvatska policija će, kao i do sada, postupati u skladu sa zakonom. Upravo zbog kontroverznih tumačenja, držim bitnim da se to jasno u zakonu pozicionira.«

Predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović pak, za razliku od Orepića, pokušava uvjeriti pučanstvo kako to što »ZDS« doista znači za nju ne predstavlja nikakvu zagonetku. Štoviše, tvrdi da je ona osobno na to pitanje odgovorila »milijun puta«, pa odgovor ne bi ponavljala, čak i kad bi ga se mogla sjetiti. Neka ga izvoli ponuditi netko drugi. Netko za čijom pomoći vapi i Vlaho Orepić, a tko pritom ne pripada struci Jurčevićevoj, Karamarkovoj, Tepešovoj i Hasanbegovićevoj. Dakle: »Pravosudni organi, pravosudna tijela trebaju rješavati pitanje ‘Za dom – spremni’ i slično, a svi mi se moramo usredotočiti na to da stvorimo uvjete za bolji život za sve u Hrvatskoj.«

Dok se čeka pravosudni odgovor, »ZDS« dobiva psihoteološko tumačenje. Sročio ga je pater Ivan Ike Mandurić u objavi na Facebooku: »Ako netko povikne Za Dom! – odgovor na pitanje je li to bio ustaški pozdrav, znaju samo on i dragi Bog! – ovisno o tome što pod tim pozdravljatelj misli.« A evo što o zadomspremnosti misli sam svećenik: »Siguran sam da je taj pozdrav uveden u Hrvatsku vojsku, bio bi prikladan. Jer po sebi je doista lijep. Pa bi, uz sve ostale, istovremeno bio i pozdrav HV-a.«

Vlahi Orepiću je u međuvremenu ponuđeno i najosebujnije historiografsko tumačenje u povijesti povjesničarskih razglabanja o pozdravljanju Hrvata s pameću. Nije stiglo iz stručnih krugova na koje je ministar apelirao, nego iz diletantskog miljea, ali zvuči tako da bi ga bez premišljanja potpisali i neki gorespomenuti diplomirani povjesničari. A i neki nespomenuti.

Nacionalni prvak u dramljenju domoljublja Božidar Alić je – najavljujući da će se njegova monodrama »Bez lustracije nema Kroacije« najesen igrati u koncertnoj dvorani »Vatroslav Lisinski« – objelodanio i povijesno otkriće na kakvom bi mu pozavidjeli i sami klasici hrvatske historicističke mitomanije: »Za razliku od zločinačke petokrake i njihova morbidnog, krvničkog pozdrava ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu’, naš ‘Za dom – spremni’ je starinski hrvatski pozdrav, koji slavi život i slobodu. Napominjem kako je taj sveti hrvatski pozdrav prvi puta izgovoren u 7. stoljeću, kada smo mi Hrvati svojom voljom i željom primili kršćanstvo i Isusa kao jedino svjetlo, kao put, istinu i život. Tim pozdravom smo se zakleli papi Agatonu kako mi Hrvati nikada nećemo ratovati i posezati za tuđim zemljama, već ćemo samo braniti Dom svoj.«

Neki će na sam spomen Božidara Alića odmah ignorantski odmahnuti rukom i znanome glumcu odreći pravo da kao diletant trtlja o ozbiljnim povijesnim temama. Čak i kada bi taj umni hrvožestvenik iznio relevantne i nepobitne dokaze tko je, kada i s koje adrese papu Agatona premijerno počastio hrvatskim pozdravom »Za dom – spremni«, garant bi se našao neki jalnuš koji bi sve to proglasio besmislicom, budalaštinom, tlapnjom ili – u najboljem slučaju – plodom histrionova histerionskog nadahnuća.

Takvi su se, nažalost, spremni oglušiti i o neka pojašnjenja zagonetnih poruka naše suvremenosti što ih upravo Božidar Alić nudi krajnje otvoreno i bez fige u džepu. Stoga me baš zanima kako oni tumače riječi pukovnika Ivice Glavote izgovorene na kninskoj proslavi: »Najviše se ispričavam tebi, narode, jer nismo dovršili posao do kraja, pa sad moraš trpjeti ovakva sranja u vlastitoj domovini.« I što oni kažu – na kakav je to nedovršeni posao govornik u ime hrvatskih branitelja mislio?

Da li na isti onaj posao na koji je aludirao i Tomislav vitez Merčep kada je još prije skoro dva desetljeća kazao: »S današnje točke gledišta, jednako mi ne odgovaraju ni partizani ni ustaše. Jedni su stvorili Jugoslaviju, a drugi nisu završili posao do kraja.«? Ili na nedovršeni posao o kojemu je lani zborio Đuro Glogoški: »Ono što smo započeli ’91. mislili smo da smo završili ’95. Nažalost, sada smo svjedoci da nismo. Ne žele nam nikako oprostiti što smo stvorili hrvatsku državu, i to je glavni problem u svemu tome. Ne samo da nam ne mogu oprostiti, već nas mrze. Mrze nas jer imamo svoju samostalnu i slobodnu Hrvatsku.«?

Ili je tu poslovnu tajnu nedovršenoga Domovinskog rata otkrio logorejični Božidar Alić u svome kolumnističkom zapisu iz 2014. godine: »Oni su guba, lišaj, zlo, nametnici, posrbice i srbi, poturice i turci, sve u isti mah. Oni su nam prirodni neprijatelj! Neprijatelj su hrvatske državnosti, hrvatske samosvojnosti, hrvatskoga jezika i kulture, katoličanstva i tradicije, hrvatskih skromnih obitelji i sviju nas branitelja. Oni su, našom dobrohotnošću, pa i glupošću, preživjeli 1991. Oprosta više neće i ne može biti. Kada ih se budemo rješavali na ovaj, ili onaj način, mi Hrvati, mi hrvatski narod, morat ćemo biti kirurški precizni, bez ostataka.«?

Pitanje za ljubitelje enigmatike glasi: ako Vlaho Orepić ikada shvati stvarno značenje urlajuće zadomspremnosti i puni smisao prijetnji militantnih nacionalista da će najzad dovršiti posao koji je u Domovinskom ratu ostao poluobavljen, hoće li se to dogoditi na ovaj ili na onaj način? I tko je prvi na kome će ti poduzetnici iskaliti svoje nerealizirane poslovne ambicije?