Bila su to dva iscrpljujuća mjeseca za Hrvatsku demokratsku zajednicu. Toliko iscrpljujuća da su hrvatski demokratski zajedničari iscrpili sve unutrašnje demokratske potencijale. Iscrpljujući travanj bio je obilježen izborima za predsjednika stranke, kada su svi članovi HDZ-a bili suočeni sa sljedećim demokratskim opcijama:

a) dati svoj glas Tomislavu Karamarku kao jedinom predsjedničkom kandidatu;

b) ubaciti u kutiju nevažeći listić s nezaokruženim brojem 1, ili s prekriženim imenom jedinog predsjedničkog kandidata Tomislava Karamarka, ili s nekom neukusnom črčkarijom, prostačkom porukom ili nečim sličnim nepriličnim;

c) ne sudjelovati na izborima za predsjednika stranke, i na taj način omogućiti da jedini kandidat Tomislav Karamarko bude izabran većinom glasova manjine HDZ-ova članstva koje je izašlo na izbore.

Kao što znate, najviše članova Hrvatske demokratske zajednice izabralo je ovu treću soluciju. A znate i da su neki od vodećih HDZ-ovaca – u skladu s demokratskim standardima kakvi vladaju u toj stranci – te izbore proglasili festivalom demokracije.

»Ponosan sam što sam sudjelovao u festivalu demokracije«, izjavio je nakon glasanja ministar vanjskih poslova Miro Kovač, otkrivši da je svoj glas dao Tomislavu Karamarku.

»Neki će reći – jedan kandidat, a ja kažem da je to festival demokracije. To je odraz rada Tomislava Karamarka. Svi su se mogli kandidirati, a to što netko nije – govori o kvaliteti njegova rada, a to je pet pobjeda u nizu«, s osobitim se bilježio štovanjem i Tomislav Tolušić, ministar regionalnog razvoja i EU fondova, netom nakon zatvaranja birališta.

Posljednje subote ovog iscrpljujućeg svibnja, HDZ-ovci su stavljeni pred nova demokratska iskušenja. Trebalo je izabrati čak šest potpredsjednika stranke i kudikamo više članova Predsjedništva, i to po nešto kompliciranijem izbornom sustavu od onoga »jedan kandidat – jedan glas« kojim su uspješno ovladali prije mjesec i pol dana.

Da bi se i XVII. opći sabor HDZ-a mogao brendirati kao festival demokracije, glasanje se nije smjelo prepustiti slučaju i hirovitoj volji izaslanika iz stranačkih ogranaka. Kako bi se njihova demokratski iskazana volja usuglasila s preferencijama demokratski izabranog predsjednika stranke, izaslanicima su podijeljeni šalabahteri s imenima poželjnih potpredsjednika i članova Predsjedništva, a nekima je – kako su se pohvalili novinarima – i usmeno sugerirano kome trebaju dati svoje glasove. Urađeno je to, kako su pojašnjavali veliki stranački meštri, da bi se delegatima olakšalo glasanje, uz puno poštivanje njihovih kognitivnih nesposobnosti da ovladaju temeljnim informacijama o svakom kandidatu.

Očekivani rezultat, naravno, nije izostao i članstvo je Karamarku demokratski izabralo baš one najbliže suradnike za koje bi i sam šef HDZ-a stavio ruku u vatru i glasački listić u kutiju. I tako su, uz manja dištonavanja, HDZ-ovci u koncertnoj dvorani »Vatroslav Lisinski« zvučali kao orkestar ugođen da ugodi dirigentu i odgusli sve što je zapisano u partituri.

Festival demokracije nije uprskao ni Andrej Plenković svojom nepredviđenom solo-dionicom: »Ne želim ulaziti u meritum slučaja o kojem govorimo u posljednje vrijeme, ali treba otvoreno reći da su aktualna politička kriza u Vladi i predstojeće glasovanje u Saboru o povjerenju prvom potpredsjedniku Vlade, predsjedniku HDZ-a, loš signal i za Vladu i za stranku. Od modernih političara očekuju se najviši standardi transparentnosti, odgovornosti i integriteta, što je preduvjet za kredibilno političko djelovanje. Smatram da stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana.«

Ali našlo se u »Lisinskom« pouzdanih stranačkih muzikaša koji su ga odmah poklopili i odaslali poruku da su u HDZ-u na snazi standardi viši od onih najviših koje bi, po njemu, morali zadovoljavati moderni političari. Iz tih se reakcija može mirne duše zaključiti da je Hrvatska demokratska zajednica na festivalu demokracije izabrala da bude taocem političke sudbine zna se kojeg svojega člana.