Tužna hrvatska priča / Foto Sanjin Strukic/PIXSELL
Imamo (još uvijek) najbolju momčad u povijesti Hrvatske. Znaju sve, igraju u velikim klubovima, željeli su napraviti nešto veliko za domovinu, ali nisu – mangupi kao oni Ćirini. Luka Modrić je dirigent orkestra u bijelim rukavicama, Rakitić umjetnička duša, Perišić zvijer koja se ne boji vatre, ali nema pravog lidera. Kada je momčad stajala, zapela u živom blatu, u okovima portugalske taktike čekanja, svi su teško osvajali prostor. Prvo je poluvrijeme bilo plači voljena zemlja. Jednostavno, momčad nije došla na utakmicu
Kokot Čačić završio je u Ronaldovu loncu s crnim portugalskim vinom. Jedna greška bila je dovoljna da se sruši sve što je dobro do tada učinjeno, jer Hrvatska je na francuskoj kontinentalnoj smotri samo lijepa uspomena. Modrić i društvo uljepšali su prvi dio natjecanja po skupinama, tamo gdje je bilo važno jedino proći (Portugal s trima neriješenim rezultatima), igrali najatraktivniji nogomet, dok nije došla utakmica »pukovnik ili pokojnik«. Hrvatska je izgubila od najslabije momčadi (bez obzira na Cristiana Ronalda) s kojima se ogledala od Pariza do Lensa, četiri utakmice. Ostala među 16, koliko je reprezentacija nastupilo na prošlom Europskom prvenstvu dok Michel Platini (sada pod kaznom i ostavkom), nije spojio biznis i nogomet, uveo XXXL format natjecanja (24 sastava). Nevažno je u trenucima kada su suze dominantne, ali kada se već govori o novu, Hrvatska je u Lensu izgubila četvrfinale i 2,5 milijuna eura. Prihodovala je 12 milijuna!
Hrvatska je dobila Španjolce, dvostruke prvak Europe, ali ništa nije napravila. Trebala je biti bajka o kojoj će pričati buduća pokoljenja, kao o »brončanima« iz 98. godine prošlog stoljeća, ali ćemo prvenstvo pamtiti po još jednoj eliminaciji u prvom dvoboju »out-out«. Čačićev Portugal nakon Ćirine Njemačke (Engleska 1996) i Bilićeve Turske (Beč 2008). Tri od pet na Europskim prvenstvima. Barić (2004) i Bilić (2012) zaronili su u prednatjecanju.
Ante Čačić još jednom je predstavicima sedme sile rekao što misli o tretmanu solnom kiselinom. Hajka je počela prije imenovanja, a nikada nije prestala. Naravno, zbog Zdravka Mamića i Davora Šukera. Jučer ih u press centru Deauvillea nitko nije spominjao. U cijelom svijetu su treneri genijalci u pobjedi (zasluge idu igračima), a tovari koje treba batinati u porazu. Čačić je jamačno u susretu sa Španjolskom, kada je uveo pet rezervnih igrača, doktorirao, ali su ga Portgalci navukli na tanak led.
Filozofske rasprave jesu li trebali ranije ući Kalinić i Pjaca i zbog čega je u igri do kraja bio Strinić, ako je već disao na škrge, izostale bi da je Perišić posao loptu u mrežu umjesto u stativu, odnosno da Vidina glava nije kvadratna. Trener koji izgubi utakmicu je uvijek – kriv. Takav je to posao, rekao bi Ćiro Blažević, nije »posao nego avantura«, sviranje frule kobrama. Ne, Ćiro ne bi nikada rekao novinarima što misli o njima. Drži li Čačić ruke u vreći zmija?
Predsjednik Davor Šuker tvrdi da je njegova pozicija čvrsta. Pokazao je Čačić da je spreman voditi reprezentaciju bez obzira na to što su mnogi uvjerenja da ga je Portugalac Fernando Santos taktički nadmudrio. Zatvorivši bokove, zalijepivši čovjeka kovača na Rakitiću, otjeravši Modrića od vruće zone sredine terena…
Čačiću je na Europskom prvenstvu nedostajalo ono što je imao Ćiro Blažević prije 18 godina, joker zovi, Davora Šukera. Čovjeka koji će zabiti kada se to najmanje očekuje. Svaka čast Mandžukiću, ali kao prvi napadač na tri utakmice nije zapucao po suparničkom golu. Igra obranu? Protiv Portugalaca koji nisu izlazili iz mišje rupe! Hrvatska je dominirala rastežuči akcije kao žvakaču gumu po širini. Neka su Čačićeva objašnjenja logična, iako trener koji izgubi, nema pravo glasa, mora se pokriti po ušima i čekati novu utakmicu.
Šteta, šteta… Jer, bili su na dobrom putu. Zabavljali su se zabavljajući. Dok glavu nisu opteretili Cristianom Ronaldom. Portugalska je »zvijer« u konačnici napravila što je trebalo, jednu akciju u 117.minuti za pobjedu. Iz kontranapada.
Tužna hrvatska priča. Nekoliko puta već ispričana.
