Na pitanje novinara o gradnji nove reprezentativne palače u doba ekonomske recesije, glavni tajnik Hrvatske biskupske konferencije Enzo Rodinis odgovara da je riječ o »direktnom ulaganju u gospodarstvo«. Na kritike da je gradnja skupa i da ima nepotrebnog luksuza, kardinal Josip Bozanić odgovara da je izgradnja Muzeja za suvremenu umjetnost (MSU) bila još skuplja. A na novinarsku primjedbu da povjerenje u Crkvu pada, Bozanić vraća bumerang kako povjerenje pada i medijima! 

Bila je to, ukratko, klasična demonstracija igre gluhog telefona. Čelnim ljudima Biskupske konferencije bilo je jedino stalo popraviti narušeni imidž Katoličke crkve nakon svojevrsne javne rasprave o oportunosti gradnje 16,6 milijuna eura vrijedne palače u danima krize. U trenutku im je bljesnulo da se možda pretjeralo, da zdanje na Ksaveru bode oči jer se pojavilo u nezgodnom vremenu propitivanja svih hrvatskih institucija i njihove »osjetljivosti« na probleme društva i građana, te da bi bilo dobro umanjiti štetu. 

Ali zato nije bilo potrebno upuštati se u prizemno polemiziranje, pokušavajući vlastite argumente »osnažiti« upiranjem prsta u druge. Zapravo tužakanjem i potcjenjivanjem kako medija tako i znanstvenih istraživanja i kulturnjaka u cjelini. Crkva možda i ne ovisi o onome što pišu mediji, kako je to nadmeno kazao Bozanić, ali to onda više govori o tome kako hrvatski crkveni prelati vide javnost, i njeno pravo da bude upućeno u djelovanje svake javne institucije, nego o samim medijima. Crkvu, također, mogu ne zanimati »ispitivanja naručena po tendenciji«, ali bi prije izgovaranja te rečenice ipak trebalo provjeriti o kakvom se istraživanju i istraživačima doista radi, odnosno je li doista, a nije, spomenuto istraživanje o povjerenju građana u institucije »naručenuo« u takozvane politikantske predizborne svrhe. 

Strategija »napad je najbolja obrana«, kulminirala je međutim usporedbom s troškovima za izgradnju Muzeja za suvremenu umjetnost. Nijedna kulturna udruga naime nema ni novca ni moći, kao što ih ima Katolička crkva kao multinacionalna udruga katoličkih vjernika, da bi financirala bilo kakvu zgradu, pa je MSU u ime javnog interesa financirala država zajedno s lokalnom vlašću. U Biskupskoj konferenciji to znaju, kao što znaju i za razloge različitih troškovnika dviju zgrada, ali braneći sebe nisu htjeli otvoreno prozvati državu zbog »rastrošnosti« jer im, ipak, ta »država« i njen novac trebaju i ubuduće. Zato su eto, i to bivši mecene umjetnosti, namjerno nedovršivši rečenicu do kraja udarili po »tamo« jednom Muzeju kao primjeru »rasipanja novca«. 

Nitko naravno ne dovodi u pitanje potrebu gradnje nove zgrade Biskupske konferencije. Ali i na Kaptolu i na Ksaveru već bi se mogli naviknuti podnositi račune za ono što rade (i grade). Riječ je ipak o Crkvi koja je »srasla« s državom i njenim »financijskim tokovima« kao malo koja crkva u suvremenom demokratskom svijetu. I onda, svjesni te povlaštene pozicije u vremenu masovnog ukidanja svih vrsta »povlastica« hrvatskim građanima, barem smireno odgovarati na pitanja i iznositi svoje argumente. Odnosno biti ponizni, trpeljivi i skromni u duhu Evanđelja, na kojeg se Crkva stalno poziva, umjesto arogantnog optuživanja drugih.