Kada dakle netko 2011. godine, i to isti onaj koji tvrdi da Hrvatsku uvodi u Europu, diže političke tenzije plašeći narod »crvenima« te »povratkom drugova i drugarica« pokazuje pomanjkanje svake ideje. Riječ je, isto tako, o neshvaćanju dubine političke i gospodarske krize u zemlji te nesposobnosti oblikovanja vlastitog političkog kursa koji bi stranci u krizi udario novi i prepoznatljiv pečat u izbornoj godini. 

Ivo Sanader mogao je prodavati tu antiknu robu iz tri razloga. Najprije zato što je znao to upakirati u moderan politički govor, znajući pritom da ne mora svaku rečenicu u tom smjeru dovršiti do kraja da bi biračko tijelo na koje je računo znalo o čemu se radi. Drugo, imao je iza sebe tradicijsko-katoličku obiteljsku pozadinu koja mu je u obračunu s »crvenima« davala priličnu dozu vjerodostojnosti. I treće, bila su to ipak neka druga vremena u kojima su stare hrvatske raspukline i frustracije u konačnici mogle donijeti prevagu HDZ-u. 

Jadranki Kosor ništa od toga ne ide u prilog, niti može iskoristiti na način kako je to mogao njen dojučerašnji idol i šef. Ako više generalno ne važi ona poznata uzrečica »kud Ivo tud i ja«, ponajmanje važi baš kada je u pitanju predizborna strategija predsjednice HDZ-a onako kako ju je skicirala u Mimari. Previše se stvari u Hrvatskoj promijenilo u posljednjih dvije godine, uključujući tu i pojavu protestnog duha koji polako ali sigurno izlazi iz boce, da bi se mogle na veliko prodavati prapotopne priče. I to od one koja je, dok to govori, sve samo ne uvjerljiva. 

S postojećim, nikad nižim, rejtingom HDZ-a i zabrinjavajućim stupnjem povjerenja u Vladu, Jadranka Kosor morala je u Mimari iz šešira izvući drukčijeg zeca koji bi oživio nade u preživljavanje HDZ-a. Takvog koji bi prvenstveno, ako već nije kasno za takvu metamorfozu, naglasak stavio na odlučnost žene premijerke i čelnice stranke. 

Neke vrste inačice Angele Merkel koja će u budućnosti znati iskoristiti i potencijal netom inicirane stranačke mladeži. Te, kao drugo, na moderan politički diskurs razumljiv i desno orijentiranom biračkom tijelu, koje ionako »podrazumijeva« da je HDZ zaštitnik »nacionalnih interesa«, i onima bliže centru. 

Navrh svega, umjesto izazivanja raskola na crne i crvene, strategija njenog predizbornog nastupa trebala je biti okupljanje. Tako se to naime radi u zemlji u dubokoj krizi, iz koje je ne može, a to će biti vraški težak posao čim završe izbori, izvući »podijeljeni« narod. 

Ovako, kao u filmu »Noć u muzeju«, u Mimari su oživjeli likovi iz prošlosti unatoč svom dnevnom svjetlu. Kao što su oživjele i slike nekadašnjih uzaludnih i propagandnih masovnih primanja u Partiju, ma kako se zvala i u kojoj zemlji djelovala, pet minuta prije poraza.