Jadranka Kosor, nažalost, ne spada u odabranu skupinu državnika starog kova koji se ne osvrću na kritike i kritičare, riskiraju pad popularnosti i beskrajno su samouvjereni, nepokolobljivo ustrajući na reformama ili prevladavanju krize bez obzira na prepreke. Koliko god se trudila odisati »čvrstinom i nepokolebljivošću«, ono što radi nema pokrića u realnosti pa se njen stav doima poput loše patvorine.

One tisuće prosvjednika koji danima podsjećaju predsjednicu Vlade da je car ipak gol, kao i tiha većina koja mrmlja po trgovinama i autobusima ili psuje u dnevnom boravku, sigurno bi joj oprostili i svađalački duh u komunikaciji s predsjednikom Josipovićem da vide bar neke rezultate, svrhu i smisao poteza Vlade.

»Oprati« predsjednika Republike jer je kao zastupnik glasao protiv dogovora Kosor-Pahor, što na novoj dužnosti ničim nije doveo u pitanje, i to da bi replicirala njegovoj načelnoj kritici izvršne vlasti, nije moguće opisati drukčije nego kao sajam sitničavosti i taštine. I to je, izgleda, sve što je predsjednici Vlade preostalo. Malo nadmenog svjetlećeg streljiva iz »pričuvnog« političkog arsenala.

Jer, jučer, istog dana kada je Jadranka Kosor »cinkala« Josipovića, Vlada pod njenim vodstvom proslavila se s nekoliko poteza koji samo potvrđuju njenu izgubljenost u političkoj magli. Saznali smo tako da će novo zaduživanje zemlje, da se ne bi diralo u svetinju proračuna i moguće moralo ošteti klijente od kojih se očekuju glasovi na izborima, biti »proslavljeno« posebnom konferencijom za novinare čim se ministrica Martina Dalić vrati iz SAD-a.

Doista, veliki je uspjeh što nam itko više u pomamnom i sumnjičavom svijetu međunarodnih financija hoće dati kredit ili otkupiti obveznice. Uostalom, zašto ne bi zaradili dok ima onih koji će to vraćati. Kad-tad. Još jedino preostaje da na kraju tog budućeg happeninga u Vladi, ostavljajući vrući krumpir vraćanja dugova nekome drugome, Kosor i Dalić zajedno citiraju Scarlett O’Hara iz »Zameo ih vjetar«: Sutra ću misliti o tome, sutra je novi dan.

O»setu« najavljenih tobože spasonosnih investicija, od kojih je većina tek u fazi izrade dokumentacije, nema potrebe trošiti riječi.

Zato je šlag na torti prijedlog zakona o sprječavanju »rada u fušu«. Posebno takozvano definiranje susjedstva odnosno susjedske i prijateljske pomoći, koja može izbezumiti sve naše pravnike, sociologe, psihologe, da ne spominjemo etnologe i antropologe, koji još drže do sebe i područja kojim se bave.

Zar će pomoć susjeda ili prijatelja udaljenog 501 metar od nekoga tko primjerice ima 2.000 kuna mjesečnih primanja, i ne može si priuštiti majstore, uništiti proračun? Što je sa starim hrvatskim običajem da se pomaže prijateljima, rođacima i susjedima bez obzira na prostornu udaljenost? Zar su nam država i njene inspekcijske službe tako nemoćne da se fuš obrti mogu spriječiti samo uz pomoć »geodetskih mjerenja«? Kakva je, naposljetku, to država u kojoj je rad u fušu uopće potreban?

Očito, nitko o tome nije mislio. No, već sutra će netko o tome kao i o spašavanju zemlje, i to s velikom glavoboljom, ipak morati misliti.

Kad već to nije u stanju sadašnja Vlada koja je, da ima osjećaja za odgovornost, odavno samu sebe trebala prijaviti za rad u fušu.