Naime, u članku 93. Ustava stoji da »predsjednik Republike brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti«. Josipović sigurno ne misli da je jedini kriterij stabilnosti državne vlasti postojanje parlamentarne većine i činjenica da državna administracija na čelu s Vladom i ministrima svakodnevno dolazi na posao. Stabilnost države mogu ugroziti ne samo prosvjedi i nemiri, koji dodatno podgrijavaju atmosferu, nego i gospodarski i financijski problemi s kojima Vlada sve teže izlazi na kraj. Predsjednik Republike imao bi stoga dužnost na to upozoriti predsjednicu Vlade i parlamentarnu većinu, makar nijednom ne spomenuo izbore. Pametni bi znali što im je činiti. 

Naravno, može to učiniti u četiri oka, ali i iskoristiti mogućnosti koje mu pruža članak 101. Ustava gdje je zapisano da »predsjednik Republike može predložiti Vladi da održi sjednicu i razmotri određena pitanja, nazočiti joj i sudjelovati u raspravi«. A pitanja ne manjka. U to se može se uvjeriti svatko u Hrvatskoj tko je u doticaju sa stvarnošću. Ne izmišljaju ih mediji. No, nema suvislih odgovora. Red je da ih Vladi i njenoj predsjednici konačno javno postavi i predsjednik Republike, pa da vidimo hoće li, i što, Vlada kao drugi »ustavni faktor« njemu odgovoriti. Vrijeme je. 

Jer, ni jučerašnji sastanak s prehrambenim proizvođačima i trgovcima Jadranka Kosor nije iskoristila za nekoliko jasnih i razgovjetniih prostoproširenih rečenica o stanju u zemlji i smirivanju napetosti. Ignoriranjem, međutim, problemi neće nestati. Kao ni laganjem o oporbenom poticanju nasilnih prosvjeda. Što će biti koliko sutra kada, poučeni mirnim mimohodom u ponedjeljak, nasilju neskloni građani odluče u sve većem broju izlaziti na permanentne prosvjede? 

Kolika se kritična masa građana treba okupiti da bi netko shvatio da gubimo vrijeme dok zemlja tone i da treba nešto poduzeti? Odgovorna vlast zna kada treba reagirati, dok se hrvatska vladajuća elita nažalost ponaša kao malo dijete koje suočeno s nečim neugodnim prekrije oči misleći da će tako odagnati »opasnost«. 

Eto, o tome se radi a ne o izborima. Određivanje datuma izbora nakon svih mogućih konzultacija, pa i s predsjednikom države, bila bi samo logična posljedica sagledavanja stanja činjenica u zemlji, te minimum institucijskog doprinosa smirivanju strasti nezanemarivog dijela građana koje nagriza očaj i pomanjkanje ikakve perspektive. Alternative tome, naravno demokratske, nema.